ponedjeljak, siječanj 9, 2012
ili
Zašto neću izaći na referendum
Nova je hrvatska vlada napokon formirana i dala je prisegu, a jedna od njezinih prvih odluka bila je ona o datumu referenduma o ulasku u Europsku uniju. Sada znamo – o tome ćemo odlučivati 22. siječnja 2012. godine. Neki će reći: Dobro je da se o tome odlučuje na referendumu, tom najdemokratskijem obliku plebiscitarnoga izjašnjavanja jednoga naroda. Ali, kao što znamo, ima referenduma i referenduma. Bio bi ovaj uistinu demokratski kada bi obvezujuća odluka dobila potporu većine svih birača, kao što je to bilo predviđeno Ustavom zemlje prije nego što je on nedavno izmijenjen. Prema novim ustavnim odredbama, odluka referenduma o pristupanju EU postaje punovažeća ako za nju glasuje većina samo onih birača koji pristupe referendumu. Teoretski to znači, o mojoj i vašoj sudbini u novoj asocijaciji država može odlučiti i samo jedna jedina osoba. Time je demokracija u Hrvatskoj svedena na razinu groteske, ali nova ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić s tom se tezom vjerojatno neće složiti. Ona je još iz redova oporbe to dokidanje demokracije nazivala „olakšavanjem kriterija“ za pristup EU. Ali blagoglagoljiva gospođa Pusić zna izgovoriti koješta i ostati živa, posebice ako se u tome trenutku ne nađe nitko tko bi doveo u pitanje njezine olako izgovorene poluistine, kao što je, primjerice, ona izrečena u jednoj televizijskoj emisiji, cilj koje je bilo baš promicanje ulaska Hrvatske u novu europsku federaciju, kada je u odgovoru gospodinu koji je doveo u pitanje arbitrarne odluke europske birokracije i izrazio rezerve glede sloboda i demokracije u zemljama članicama EU, nova hrvatska ministrica vanjskih poslova, bez imalo ustezanja ustvrdila kako su baš eurobirokrati jamstvo demokracije i sloboda u zemljama članicama. Gospođa ministrica to je izrekla u trenutku kada su birokratske strukture Europske Unije, ucijenivši grčkoga premijera, spriječile održavanje referenduma u Grčkoj, a u kontekstu posrnula grčkoga gospodarstva, te u trenutku kada su te iste eurobirokratske strukture oktroirale novo talijansko vodstvo na čelu s jednim tehnokratom kojega talijanski puk nikada nije birao na taj položaj. Nažalost, nitko od ministricinih sugovornika u tome trenutku nije držao potrebnim upitati je pa, zaboga, kakve veze imaju takvi potezi eurobirokracije sa slobodom, nacionalnim interesima ili demokracijom u rečene dvije zemlje članice.
Još prije više od dvije godine napisao sam i objavio članak pod naslovom „Kako lako 'smanjivanje demokracije' postaje 'olakšavanje kriterija'“ u kojem sam bio upozorio na mogućnost derogiranja demokracije u Hrvatskoj. Sada, kada je to i učinjeno, a na pragu novoga referenduma o ulasku Hrvatske u EU, ali ovaj put pod „olakšanim kriterijima“, pogledajmo malo podrobnije što točno znači ta ministricina sintagma „olakšavanje kriterija“.
No, prije toga jedna napomena. Nisam protivnik ulaska Hrvatske u europsku zajednicu naroda, ali onu zajednicu koja zagovara različitost i raznolikost u zajedništvu, koja će poštovati nacionalne identitete svojih članica, zajednicu u kojoj će zemlje članice zadržati veći dio vlastitih suvereniteta, i ponajprije zajednicu koja zagovara i promiče demokraciju, ali nisam za ulazak u nekakvu političko-ekonomsko-birokratsku suprastrukturu u kojoj će biti dokinuti nacionalni parlamenti ili će im se prepustiti donošenje samo manje važnih odluka, u kojoj će se suverenitet pojedinih nacija prenijeti na nekakav bezlični, birokratski europarlament, u kojoj će od manjine birani birokrati oktroirati tehnomenadžerske vlade, a narodima zabranjivati referendume kada postoji „opasnost“ da plebiscitarno usvojene odluke ne budu u skladu s njihovim željama. Riječju: birajući između demokratske nacionalne države, pa bila ona i nesavršena, i nekakve birokratsko-političke federalne suprastrukture koja demokraciju dokida svaki put kada se ona pokaže kao prepreka nekim „višim“ ciljevima, ja ću uvijek stati na stranu nacionalne parlamentarne demokracije.
Godine 2009. zapisao sam, među inim, i sljedeće : «Kada je početkom dvadesetoga stoljeća američki teolog i autor brojnih knjiga, Charles Fletcher Dole, u svojemu djelu Duh demokracije zapisao kako je „demokracija u svijetu na iskušenju više nego ikada prije“, nije ni slutio da će ta njegova rečenica, više od stotinu godina poslije i na drugome kraju svijeta, biti aktuelnija nego ikada. Riječ je o Hrvatskoj i o novim pokušajima hrvatskih političara da ionako krhku biljku demokracije u toj još uvijek mladoj državi, iščupaju iz korjena.
Dobro zapamtite sljedeća imena: Vladimir Šeks, Jadranka Kosor, Josip Leko, Ratko Gajica, Vladimir Drobnjak, Snježana Bagić, Branko Smerdel, Robert Podoljnjak, Siniša Rodin, Zvonimir Lauc, Arsen Bačić, Mato Arlović, Jagoda Premužić, Dražen Bošnjaković, Antun Palarić, Irena Andrassy i Vito Turšić.
Netko će se s pravom upitati što to povezuje ovih sedamnaest posve raznovrsnih ljudi, što čini skupinu političara, profesora, pravnih stručnjaka i državnih službenika, tako iznimnom!? Odgovor je vrlo jednostavan: svi su oni članovi novoimenovane Radne skupine, koju je imenovala vlada premijera Ive Sanadera, a čija je zadaća, kako je rekao i sam premijer, „pomno pripremiti promjene Ustava, sukladno proceduri i u konsenzualnom pristupu svih političkih čimbenika“. Što bi ovaj drugi dio premijerove rečenice trebao značiti, nije mi baš sasvim jasno, osim da se i ostale hrvatske stranke slažu s vladinim projektom, usuprot dubokim rezervama velikog dijela birača, ali jasno je kako će rečena skupina ljudi u trenutku nastanka ovoga teksta početi pripreme za promjene Hrvatskoga ustava koje bi trebale iznova odrediti stupanj demokracije u Hrvatskoj. Mnogi politički čelnici to vam, dakako, neće reći – stoga ćete i čuti takve jezične zagonetke kao što je premijerov „konsenzualni pristup svih političkih čimbenika“. Neće to reći ni novinari, koji bi narodu trebali pojasniti što se krije iza takvih semantičkih kalambura hrvatskih političara, iza golemih količina demagoške magle, ili drukčije rečeno: što nam to političari opet spremaju. Tako će nam većina tih „novinara“ prenijeti pojašnjenja koja im je dao čelni čovjek rečene Radne skupine, Vladimir Šeks, a koji je govorio o potrebi „jasnog definiranja Hrvatske narodne banke kao samostalne institucije“, o osamostaljivanju „položaja Državnog ureda za reviziju“, o potrebi uređivanja glasovanja „državljana članica EU s prebivalištem u Hrvatskoj na lokalnim izborima“ te „izručivanju hrvatskih državljana pravosudnim tijelima članica EU“, o omogućavanju „delegiranja dijela suvereniteta na tijela EU“, o nužnosti promjene „uloge Ustavnoga suda“ itd, itd. I dakako, sve to na traženje Europske unije!
Ono što je gospodin Šeks svjesno prešutio novinarima, a što ga oni, istini za volju, nisu ni upitali, nešto ranije je u jednoj televizijskoj emisiji, izrekla predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje hrvatskih pregovora s EU-om, Vesna Pusić. Gospođa Pusić jasno je i glasno i bez imalo rezervi govorila o nužnosti, kako se izrazila, „olakšavanja kriterija“ za omogućavanje ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Ono što gospođa Pusić s takvom lakoćom naziva „olakšavanje kriterija“, netko drugi bi mogao nazvati „smanjivanjem demokracije“ u Hrvatskoj i ne bi pogriješio.
Naime, sukus problema je u tome da je i onima koji su na vlasti, kao i onima u oporbi, sasvim bjelodano kako je uspjeh državnoga referenduma za ulazak Hrvatske u EU, prema sadašnjim ustavnim odredbama, posve nemoguć s obzirom na potrebnu potporu većine upisanih birača, a što pokazuju i sva vjerodostojna ispitivanja javnosti. Ili, kako je to svojedobno i napisala jedna novinarka Večernjeg lista: „Kada je prije 12 godina hrvatsko Podunavlje mirno vraćeno u državne okvire (...) moglo se razumjeti zašto je tadašnja HDZ-ova vlast ustavnim promjenama htjela spriječiti potencijalne međunarodne zavjerenike da u nekom trenutku pokušaju prisiliti Hrvatsku da uđe u kakvu novu vrstu jugoslavenske zajednice. U Ustav su tada upisali da je bilo kakvo udruživanje Republike Hrvatske moguće samo ako većina od ukupnog broja birača na referendumu glasuje za to.“ No novinarka Večernjega lista tu ne staje, pa tako dalje čitamo: „S tako tvrdom odredbom ulazak u EU na samome bi kraju bio nemoguća misija. Jer, uz euroskepticizam koji bilježe istraživanja, nitko ozbiljan u politici ne može računati na to da će na referendum za ulazak u EU izaći najmanje dva milijuna ljudi“. Stoga novinarka rečenoga lista sugerira kako je i vladajućima i oporbi jasno da tu, kako ona veli, „ustavnu zapreku“ valja ukloniti. Uklanjanje te „ustavne zapreke“ je ono što gospođa Pusić naziva „olakšavanjem kriterija“, a neki drugi, u koje spada i pisac ovih redaka, „derogiranjem demokracije“ ili smanjivanjem temeljnog demokratskog prava građana da putem referenduma plebiscitarno iznesu svoje mišljenje o promjenama koje će izravno utjecati na njihove živote, kao što su, kako to veli gospodin Šeks, „delegiranje dijela suvereniteta na tijela EU“, ili ulazak u novu federaciju, ma kako se ona zvala.
A otkloniti sve takve „ustavne zapreke“ može se, sugerira gospođa Pusić, na dva načina: ili tako da se iznova definira tko bi imao pravo glasa na referendumu ili tako da se „olakšaju kriteriji“, odnosno da se izmjenama Ustava osigura da je za uspjeh nekoga referenduma dovoljno da na referendum izađe samo 50 posto plus jedan birač te da od svih koji su izašli na referendum, većina glasuje za ulazak Hrvatske u novu federaciju. Tako bi, teoretski barem, o sudbini 4,5 milijuna hrvatskih državljana moglo odlučivati samo nešto više od milijun birača koji bi se plebiscitarno izjasnili za ulazak Hrvatske u europsku federaciju.»
To sam, velim, zapisao još davne 2009. godine kada je onodobna oporbena zastupnica, a danas ministrica vanjskih poslova gospođa Pusić još predlagala da se u izmijenjeni Ustav stavi odrednica kako su odluke donešene na referendumu o ulasku Hrvatske u EU punovaljane ako na referendum izađe 50 posto plus jedan upisani birač. Gore rečeno Povjerenstvo za izmjene Ustava otišlo je, međutim, još i dalje, premda se ne sjećam da sam u javnosti vidio ijedan napis koji bi o tim promjenama, kada su donijete, izrazio barem stanovite rezerve, ako već ne i zgražanje. Naime, spomenuto je Povjerenstvo donijelo ustavnu odredbu prema kojoj su odluke referenduma punovažeće ako su donijete većinom onih birača koji su izašli na referendum, što teoretski znači da bismo se mogli naći u novoj federaciji i ako na referendum izađe samo jedan birač i na referendumskom listiću zaokruži DA za ulazak u EU. Ne sjećam se ni da je bilo nekih žešćih rasprava o ovome apsurdu kada je Hrvatski sabor usvajao ovakvu sramotnu promjenu Ustava. Tako smo došli i do još jednog apsurda. Prema još uvijek važećoj odredbi Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne samouprave, na lokalnom se referendumu odluke donosi većinom birača koji su izašli na referendum, ali pod uvjetom da je na referendumu glasovala većina od ukupnog broja ljudi upisanih u popis birača jedinice lokalne samouprave u kojoj je referendum raspisan. Dakle, u plebiscitarnom izjašnjavanju o stvarima od lokalnog interesa još je zadržan kakav takav stupanj demokracije. U slučaju pak priključivanja Hrvatske novoj federaciji i taj minimalni stupanj demokratskog odlučivanja izbrisan je iz hrvatskoga Ustava kako bi se, kako je svojedobno predlagala današnja ministrica vanjskih poslova, „olakšalo kriterije“ za ulazak u novu federaciju.
I neki ustavno-pravni stručnjaci, doduše uglavnom oni koji su sudjelovali u radu rečenoga povjerenstva za promjenu Hrvatskoga ustava, drže kako je dobro novo ustavno rješenje, prema kojem je za odluku o udruživanju Republike Hrvatske u saveze s drugim državama dovoljna većina glasova birača koji pristupe referendumu. Pitam se bi li ti isti stručnjaci bili tako odlučni kada bi se na referendumu, primjerice, odlučivalo o ulasku Hrvatske u asocijaciju država nazvanu Zapadni Balkan?! Isti ti ustavno-pravni stručnjaci naglasit će kako se demokracija temelji na sudjelovanju aktivnog građanstva u političkom odlučivanju. Definicije demokracije brojne su i različite. Meni osobno najdraža je ona koja demokraciju definira kao „doktrinu prema kojoj brojčana većina neke organizirane skupine može donositi odluke obvezujuće za cijelu skupinu“. No, držim da će se svi, bez obzira na to koju definiciju demokracije zagovarali, složiti s tvrdnjom kako se demokracija sastoji od četiri temeljna elementa: političkog sustava izbora i zamjene vlade putem slobodnih i poštenih izbora, aktivna sudjelovanja ljudi, kao građana, u političkom i građanskom životu, zaštite ljudskih prava svih građana te vladavine prava u kojoj se zakoni i propisi odnose jednako na sve građane. Prihvatimo li tezu kako je u okviru ovoga drugoga temeljnog elementa demokracije, dakle aktivna sudjelovanja ljudi u političkom i građanskom životu, obveza građana da budu informirani o društvenim pitanjima, da poslušaju stavove i mišljenja različitih stranaka kako bi na temelju tih različitih pogleda i stavova mogli donijeti neovisnu i mudru odluku, onda se moramo upitati je li taj bitan uvjet demokracije zadovoljen u slučaju referenduma o pristupanju Hrvatske europskoj federaciji. Odgovor nužno mora biti negativan, budući da su i prethodna i najnovija hrvatska vlada u tome kontekstu, a uz svesrdnu pomoć medija, provodile, kako to odavna tvrde stranke i pojedinci koji se protive ulasku u EU, a kako su to nedavno izjavili i prestavnici građanske udruge GONG, očitu propagandu za ulazak u EU, a ne objektivno informiranje građana o tome što ih uistinu čeka u novoj federaciji. Upravo stoga držim gotovo frenetične apele vladajućih da što više ljudi izađe na referendum, samo još jednim oblikom izigravanja demokracije u kojem bi takav odziv predstavljao tek privid legitimiteta jedne odavna već donijete političke odluke.
U kontekstu pak nedavnih europskih ucjena grčke vlade, kada je premijer Papandreu morao odustati od najavljenog referenduma, ako je htio dobiti nužnu financijsku pomoć Bruxellesa za posrnulo grčko gospodarstvo, ili u kontekstu oktroiranja novog talijanskog premijera, europski birokrati bit će jamačno zadovoljni novim hrvatskim političkim čelništvom i njegovom odlučnošću da se s hrvatskoga puta ka Europskoj Uniji ukloni sve prepreka, čak i onda kada to znači gušenje demokracije.
Ili možda baš onda!
Eto, to su samo neki razlozi zbog kojih ja neću izaći na ovakav referendum koji je prije svega tek otužna groteska demokratskog procesa plebiscitarnog izražavanja volje većine jednoga naroda.