(Priča o našoj duhovnoj provincijalnosti)

„Brangelina u Sarajevu i Zagrebu“, „Angelina radi ono što drugi ne smiju, neće ili ne žele“, „Angelina Jolie na crvenom tepihu u Arena Centru“, „Po koji kilogram Angelini bi dobro došao“, „Angelina Jolie očarala u petak u haljini J. Mandela“, „Pogledajte tko je sve došao na Angelininu premijeru“, „Angelina Jolie voli ove krajeve“, „Brad gleda fotografije Hrvatske i zainteresiran je“, „Angelina odmah nakon premijere napustila Zagreb“... samo su neki od naslova s naslovnica hrvatskih portala u jednome danu, a sličnima već nas danima bombardiraju hrvatski mediji, od onih posve žutih, do glavnoga dnevnika hrvatske javne televizije, premda je razlika i među njima svakim danom sve manja.
    Sve otkako je holivudska glumica, koju naši novinari prema potrebi nazivaju „zvijezdom“ ili „divom“, odlučila snimiti film o ratu, kako se to danas voli reći: „na ovim prostorima“, njezino ime ne silazi sa stranica hrvatskih tiskovnih medija, internetskih portala ili sa zaslona televizora. Gotovo da nema mjesta na koje biste se mogli skloniti a da se ne razgovara, ne piše ili ne govori o tom „genijalnom“ filmskom uratku, o redateljskom prvijencu holivudske dive, o haljini kojom je zadivila publiku na zagrebačkoj premijeri, o tome koji su „poznati“ Hrvati bili nazočni zagrebačkoj premijeri i što su ondje izrekli, zašto Angelinin suprug Brad Pitt nije poslije Sarajeva došao u Zagreb, kani li velika umjetnica ponovo doći u Hrvatsku i tako dalje, i tako dalje...
    Kao što se moglo i očekivati, cijela priča nije mogla proći bez manjih ili većih skandala, političkih i inih. Tako su vlasti Republike Srpske odmah priopćile kako rečeni film neće biti prikazan i distribuiran u Republici Srpskoj, stoga što Srbe prikazuje u lošem svjetlu. Oni koji su držali potrebnim stati u obranu „inkriminiranog“ filmskog uratka holivudske dive, odmah su naglasili kako je to ustvari nesretna ljubavna priča jedne muslimanke i jednoga Srbina, a kako će, bez obzira na službenu politiku, film u Republiku Srpsku jamačno doći u DVD formatu i tako biti viđen i ondje. Autoricu filma odmah se optužilo da je napravila anti-srpski film, na što su se svi angažirani odmah upeli iz petnih žila kako bi dokazali suprotno, kao da je sramota uprijeti prstom u zločinca!? Nikome, dakako, nije palo na pamet istaknuti kako su se prilikom srbijanske agresije na Hrvatsku tijekom devedesetih godina i tijekom rata u Bosni događale mnogo užasnije stvari od onih prikazanih u Angelininom filmu.
    No, ostavimo takve „nevažne“ pojedinosti po strani i posvetimo se onim uistinu „bitnim“ detaljima, kao što su, recimo, koji su sve „poznati“ Hrvati bili nazočni ovoj povijesnoj premijeri i kakve su sve genijalne misli izrekli tom prigodom.
    Tiskovni su mediji i internetski portali, kao što se moglo i očekivati, prenijeli obilje fotografija i video zapisa tih „velikih“ Hrvata koji su bili dobili posebne pozivnice za rečeni kulturni događaj. Tako saznajemo da su premijeri prisustvovali, među inima, Leon Lučev, Bojana Gregorić Vejzović, Zrinka Cvitešić, Tarik Filipović, Nada Gačešić-Livaković, Daria Lorenci, (voditeljice) Vanja Halilović (?), Tihana Harapin Zalepugin i suprug joj Saša, Nenad Korkut (?), Gordan Kožulj, Dubravko Šimenc, Robert Kovač i supruga Anica, Mila Horvat (TV), Suzy i Sarah Josipović (?) Sanja Duggan (?) Kristina Bradač (?), Duško Ljuština, Dijana Pleština, Biljana Borzan (Politika), Luka Vidović, Rene Bitorajac i supruga, Leona Paraminski i Ivana Roščić (?), Duško Lokas i supruga mu Nataša, Rade Šerbedžija, Bianka Matković, Vanja Halilović (?), Antonija Mandić (?), Branka Bebić (?), neizbježni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i još mnogi drugi.
    Cijenjenom čitatelju ispričavam se zbog ovih silnih upitnika – oni samo govore o autorovoj osobnoj neinformiranosti. Naime, stavio sam upitnik pokraj onih imena koja meni ne znače baš ništa. Drukčije rečeno, za sve te „poznate“ Hrvate ja nisam ni čuo i nemam pojma tko su. Mea culpa, mea maxima culpa!
    Od onih za koje sam ipak barem čuo, vidim da je riječ uglavnom o glumcima, televizijskim voditeljicama, sportašima, estradnjacima i ponekoj osobi iz političkog života. Kulturne krugove valjda je na premijeri predstavljao gospodin Ljuština, kojega poznajem još iz njegovih mladih dana kada je bio tek svirač u nekom vokalno-instrumentanom sastavu, mislim da su se zvali Crno bijeli, a koji je tridesetak godina poslije, na moj upit čime se sada bavi, odgovorio: „Pa ja sam gradski ministar za kulturu!“ Je li Duško još uvijek „gradski ministar za kulturu“ ili je taj osobni prijatelj i ideolog zagrebačkoga gradonačelnika, koji je, kako drže neki politički komentatori, vlastoručno uništio gradonačelnikove izglede da se domogne, prvo položaja predsjednika stranke, a potom i predsjednika države, sada samo ravnatelj kazališta „Kerempuh“,  ili i dalje obnaša neku važnu funkciju u kulturnome segmentu grada, ja ne znam, no to nije ni važno. Očito je da su oni koji su odašiljali posebne VIP pozivnice uglednim Hrvatima, gospodina Ljuštinu držali upravo takvim te ga pozvali na premijeru, baš kao i njegova prijatelja, gradonačelnika Bandića koji nije mogao propustiti niti tu prigodu da ne demonstrira kulturne dosege „poznatih“ Hrvata kada je, na zamolbu novinara da prokomentira uglednu gošću iz Hollywooda i njezino umjetničko djelo rekao: „To je žena izuzetne socijalne inteligencije, koja nije zaboravila humanitarnu crtu i posjetiti bivšu ex zemlju koja je pretrpjela jedan neviđeni teror i agresiju. Večeras projekcija filma „U zemlji krvi i mesa“ je poruka da se to nikada ne dogodi i svi njeni filmovi su u sjeni onoga što će se večeras ovdje dogoditi je poruka da se to nikada ne dogodi“.
    Tako o premijeri filmskoga prvijenca holivudske dive, koju su neki naši mediji očito bili spremni proglasiti kulturnim događajem godine, jedan od „uglednih“ Hrvata koji su nazočili tom povijesnom činu!
    Je li svemu ovome uopće potrebno dodati ikakav komentar?     Možda samo kako i ovakve nebulozne izjave gospodina gradonačelnika, i popis osoba pozvanih na premijeru rečenoga filma a koje naši mediji drže „uglednim“ i „poznatim“ Hrvatima, i činjenica da su gotovo svi urednici tiskovnih i elektronskih medija uvjereni kako je premijera jednog prosječnog filma prvorazredni kulturni događaj koji zahtijeva takav publicitet, ponajviše govore samo o onoj otužnoj duhovnoj provincijalnosti iz naslova ovoga teksta a koju, na autorovu žalost, živimo danas i ovdje.

 


ili
da se Vlasi ne dosjete

Sve je počelo izjavom aktualnoga predsjednika države da bivši ne bi trebao imati ured koji se k tomu i financira iz državnoga proračuna. Odgovor bivšega vrlo brzo je uslijedio. Aktualni predsjednik jednostavno neke stvari ne shvaća. Nije mu jasno da biti na čelu neke države nije samo čast i odgovornost, nego i obveza koja traje i nakon završetka mandata. Replicirao je aktualni predsjednik: Ured bivšeg predsjednika ovisi o tome očekujemo li od bivšeg predsjednika nešto. Ako ništa ne očekujemo, onda mu ne treba ni ured! Jasno i glasno. Ali bivši se ne da samo tako lako! Ovaj mladac koji je na položaju predsjednika države tek dvije godine, neke stvari ne shvaća! Nije to ništa osobno. Riječ je o funkciji! (Tu mi je u sjećanju izvirnula poznata rečenica iz jednoga isto tako poznatog filma: „It's nothing personal! It's purely business!) I baš kao u svakom poslu, dakako, došli smo napokon i do novca.
    Ured na Pantovčaku u posljednje je dvije godine povećao proračun i broj uposlenika – veli bivši – dodavši, tek onako usput, kako aktualni organizira prijame za tisuće uzvanika, dok obični ljudi gladuju, pri tome, dakako, ne spomenuvši da je i sam bio pozvan na rečeni prijam i nije imao nikakvih moralnih hemunga na njega otići.
    Tu smo već znali da aktualni jamačno neće ostati dužan bivšem. Tako i bi. Uskoro smo u medijima mogli pročitati kako je stvar u tome „da ima ljudi koji ne razumiju kada je njihova funkcija završila“. Slijedio je niz brojki iz kojih je prilično jasno vidljivo kako su troškovi ureda bivšega bili veći od troškova ureda aktualnoga i to nekoliko godina uzastopce. A što se pak tiče troškova „inkriminiranoga“ božićno-novogodišnjeg prijama za više od 1000 uzvanika, oni su iznosili ni manje ni više nego 14.908 kuna i 20 lipa.
    Ma, nemojte biti smiješni! – reagira odmah bivši. No, da se ne bi pomislilo kako je sve u novcu, bivši predsjednik će podsjetiti aktualnoga kako je zadaća nekoga poput njega, dakle političara, pače državnika s desetogodišnjim iskustvom, velika i da takva osoba može puno toga dati svojoj državi i nakon prestanka državničkoga mandata, te raditi na promicanju njezinih interesa u svijetu. I reče to čovjek koji je još do nedavna posredovao u pokušajima komuniciranja libijskog diktatora i zločinca Gadafija sa Zapadom, kada je već bio sasvim izvjestan njegov pad s vlasti u Libiji.
    Taj detalj nije promaknuo ni aktualnome predsjedniku pa ga je, dakako, na uljuđen način nabio na nos bivšem. Odgovor je i opet bio promptan. Tako će bivši naglasiti kako „... u današnjem globaliziranom svijetu u kojemu se rađaju nove velesile 'sva mudrost' nije u tome, ma koliko to iznimno važno bilo, da se uđe u NATO i EU zbog dobrih odnosa – po svaku cijenu – sa SAD-om, a zanemaruju odnosi s ostalima.“ Potpuno ispravno znamo li da je to napisao čovjek koji je još donedavna pokušavao oživiti odavna već mrtav koncept „nesvrstanosti“.
    A bilo je tu još koječega: i objeda za jeftinu demagogiju, i beskičmenjaštvo i retoričkih pitanja treba li nam baš takav predsjednik, i kritika, doduše uvijenih, na račun dodvoravanja susjedima, poglavito onima u BiH, koji žele svoj entitet pretvoriti u državu, i tako dalje. Podsjeća li vas sve ovo na svađu dvije piljarice na nekome placu, ne ćete biti daleko od istine. I naši mediji su, sukladno svojim uređivačkim politikama zabavljanja i zaglupljivanja masa širenjem žutila, ovoj cirkuskoj predstavici dali golem prostor. A mene još i danas muče pitanja: a zašto? Što je pozadina ovoga igrokaza za javnost? Je li moguće da se i ovaj put želi skrenuti pozornost javnosti od nekih drugih, malo ozbiljnijih pitanja, no što su ove babske svađe dvojice predsjednika – bivšeg i aktualnog?
    A onda vidjeh vijest da je protekli petak na Jahorini kod Sarajeva održan trilateralni sastanak predstavnika Hrvatske, Srbije i BiH, na kojem je aktualni hrvatski predsjednik predložio kolegama iz susjednih nam zemalja potpisivanje zajedničkog međudržavnog sporazuma o suradnji u progonu ratnih zločinaca, a razgovaralo se i o nizu drugih aktualnih pitanja kao što je i europska perspektiva jugoistoka Europe te o novom razvoju situacije u regiji nakon što Hrvatska postane punopravna članica EU-a.
    I eto. Stare navade očito teško umiru. Premda smo već praktički članica EU, našem je aktualnom predsjedniku još uvijek očito teško raskinuti pupčanu vrpcu sa zapadnim Balkanom, ili kako se to danas češće kaže – regijom! No nije to tipično hrvatska boljka! Od te bolesti očito pate i neki naši srbijanski susjedi, a predsjednikovi prijatelji, kao što je primjerice aktualni srbijanski predsjednik Tadić. I njemu je, čini se, teško prerezati pupčanu vrpcu s njihovom prošlošću, posebice onim dijelom koji se zove ideologija velike Srbije i njezinim upornim posezanjem za svime tuđim. Posljednji primjer toga, ovaj put kulturnog, svojatanja nečega što nije njihovo, bila je nedavna izjava aktualnog srbijanskog predsjednika da je Ruđeg Bošković katolički Srbin. Aktualni srbijanski predsjednik tom je prigodom dodao kako se nada da se njegovi hrvatski prijatelji neće razljutiti zbog njegove izjave.
    I nisu!
    Aktualni hrvatski predsjednik, koji se tako gorljivo upustio u pljuckanje i svađe s bivšim hrvatskim predsjednikom, o izjavi svojega srbijanskoga prijatelja nije ni zucnuo. Ali, istini za volju, nisu zucnuli ni mnogi drugi u Hrvatskoj koji su, barem po prirodi svojih političkih dužnosti, to trebali učiniti, kao što su premijer, ministrica vanjskih poslova, ministrica kulture, itd. No, ne vara li me pamćenje, oni, ili njihovi predšasnici na tim položajima, nisu zucnuli ni kada je nedavno srbijanska akademija dubrovačku i bokeljsku književnost proglasila srpskom, pa zašto bi to činili sada. A gotovo sam siguran da na marginama jahorinske trilaterale s takvim „tricama“ ni aktualni hrvatski predsjednik nije dosađivao svojem srbijanskom prijatelju. Puno važnije bilo je reagirati na neke objede bivšeg hrvatskog predsjednika koji mu spočitava kako je puno lakše stjecati bodove na ljestvicama popularnosti nedorečenošću i izbjegavanjem zauzimanja jasnih pozicija. Ono, međutim, što ni bivši predsjednik ne razumije jest činjenica da je, baš kao i on, i aktualni predsjednik odavna već zauzeo čvrste pozicije – one vis-a-vis regiona, a na štetu Hrvatske, samo o tome šuti ili zadijeva nepotrebne svađe s bivšim predsjednicima o posve nevažnim stvarima.

     Da se, kako narod voli reći, Vlasi ne dosjete!

 


(Po tko zna koji put)

Već desetljećima, pa i u posljednja dva, otkako je Hrvatska samostalna država, pojavljuju se kojekakvi jezički stručnjaci, kulturolozi, ligvisti, kolumnisti i ini 'isti' koji nas uporno pokušavaju uvjeriti kako su hrvatski i srpski jezik jedan te isti, pri tome često posežući za krunskim znanstvenim dokazom „razumljivosti“. I ovih smo dana svjedoci jedne takve visokoumne raspre do koje je došlo nakon što je Vijeće za elektroničke medije s pravom upozorilo jednu televizijsku kuću, točnije RTL Hrvatsku, koja je usuprot tome što u nazivu nosi imenicu „Hrvatska“ ipak u većinskom stranom vlasništvu, da ne emitira jednu srpsku seriju bez prijevoda na hrvatski jezik. Rečena komercijalna tv kuća, umjesto da se pridržava hrvatskih zakona i obveza preuzetih ugovorom o koncesiji ne samo da je prosvjedovala protiv takve odluke, nego je, štoviše, zatražila i ostavke svih članova Vijeća.
    U javnosti se, dakako, odmah digla velika prašina, a poneki internetski portali i njihovi vrli kolumnisti, odmah su se dali na ismijavanje odluke rečenoga Vijeća, nazvavši zahtjev za prevođenje i titlovanje srpskih filmova i tv-serija „apsurdnim“, „smiješnim“, „idiotskim“ ili tek samo „nepotrebnim“ i „besmislenim“ jer, kako je to ustvrdio jedan od tih vrlih poznavatelja jezične problematike, a kolumnist baš jednoga od spomenutih portala, tko je vidio stavljati u istu kategoriju, primjerice, francuski i srpski jezik, kada ovaj drugi, zaboga, „u Hrvatskoj ipak svi razumiju“!
    Kriteriju razumljivosti kao ligvističkom argumentu vratit ću se malo kasnije. No, da bih provjerio ovu tako olako izrečenu kvalifikaciju ili tvrdnju, napravio sam mali test. U mojemu domu imam dvoje djece, sada već studenata, koja su rođena neposredno prije proglašenja neovisne Hrvatske i koja su u njoj stasala i odrastala. Dao sam im popis samo nekih riječi toga „u Hrvatskoj svima razumljiva jezika“! Pitao sam ih znaju li što su to: pirinač, zejtin, ćumur, kabasto, prenebregnuti, prevaspoljno, odojče, deva, ovaploćenje... sve riječi meni i mojem naraštaju poznate iz mnogima dobro znanih razloga. Moja djeca, međutim, nisu znala značenje ni jedne od tih riječi, a za izraz „deva“ pitali su „jednogrba ili dvogrba“, dok je „odojče“, dakako, bilo hrskavo i dobro pečeno!
    Ali, ostavimo se ovakvih manje ili više duhovitih doskočica! Kategorija „razumljivosti“ dvaju posve zasebnih jezika, kao argument teze kako ne treba prevoditi filmove i tv serije sa srpskoga na hrvatski jezik, jer govornici jednoga razumiju i onaj drugi, apsolutno je promašena stavi li ju se u kontekst drugih isto tako sličnih, odnosno, „razumljivih“ jezika, kao što su danski i norveški ili češki i slovački. Danci, dakako, prevode norveške filmove i obratno. Isti je slučaj i s Česima i Slovacima. Napokon, u Hrvatskoj ima ljudi, poglavito u mojemu naraštaju, koji isto tako dobro razumiju slovenski ili makedonski, pa se umjetnička djela pisana ili snimljena na tim jezicima ipak prevodi na hrvatski i pri tome se ne narušava njihov umjetnički integritet, kako nas je u jednoj raspravi o toj temi pokušala uvjeriti nova ministrica kulture. I zašto bi to „narušavanje integriteta“ nekog umjetničkog djela bilo prihvatljivo kada je riječ o svakom drugom stranom jeziku, osim srpskoga, bošnjačkoga ili crnogorskoga? Ili drukčije rečeno, zar se neko djelo napisano ili snimljeno na srpskome jeziku ne bi smjelo prevoditi na hrvatski kako bi se sačuvalo njegov umjetnički integritet, ali bi se djelo nastalo na, recimo, engleskom, talijanskom ili makedonskom moglo prevoditi na hrvatski i time pristati na uništavanje njegova „umjetničkog integriteta“?!
    Kaj god!
    U cijeloj ovoj farsi postoje još neki elementi koji su samo pridonijeli uobičajenim bedastoćama na koje smo već svikli kada je riječ o kojekakvim kolumnistima i inim mudracima, koji prekonoći postaju pravi lingvistički stručnjaci (Tako su odluku gore spomenutog Vijeća odmah i bezrezervno osudili takvi jezični „eksperti“ kao što je neki predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja, pa potpredsjednica Društva hrvatskih filmskih kritičara, potpredsjednica HND-a, itd.) Znanstvenu, pak, suradnicu u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koja je podržala odluku Vijeća, odmah se pokušalo ismijati.
    Jedan od elemenata koji jamačno neće pridonijeti razumnoj odluci jest i činjenica da su u nas zakoni, koji bi trebali regulirati ovu problematiku, nedorečeni, nejasni, a počesto čak i proturječni. Drukčiji ni ne mogu biti ako se zna da ih donose nestručni ljudi bez konzultacija sa strukom. Tako se rečeno Vijeće u svojoj odluci pozivalo na odredbe Zakona o elektroničkim medijima koje propisuju prevođenje djela nastalim na stranim jezicima, a srpski je jezik, baš kao i francuski ili engleski, definiran kao strani jezik.
    Odmah su se javila i gospoda iz Hrvatskog audiovizualnog centra koja su se pak pozvala na njihov Zakon o audiovizualnim djelatnostima, ustvrdivši kako je novonastali problem u njihovu zakonu jasno uređen. Prema tome zakonu filmovi na stranim jezicima objavljuju se prevedeni. Međutim, filmovi na jezicima nacionalnih manjina zakonom su izuzeti te se ne moraju prevoditi. No, kada je gospodinu Hrvoju Hribaru iz HAVC-a netko postavio pitanje znači li to da neće prevoditi filmove nastale na talijanskom, češkom ili mađarskom jeziku, gospodin se našao u nebranom grožđu pa smo tako ponovo došli do magične kategorije „razumljivosti“ – ona djela nastala na stranim jezicima, ali hrvatskih manjina, ne moraju se prevoditi ako ih svi u Hrvatskoj razumiju (valjda po onoj: „Govori, bre, srpski da te ceo svet razume!“), ali ona nastala na istim tim jezicima hrvatskih manjina koje se ne razumije, valja prevoditi.
    A meni se u svemu tome nameće još jedno pitanje: zašto onima koji razumiju taj strani jezik jedne manjine, zvan „srpski“, tako smeta hrvatski titl (ili hrvatski prijevod)? Pa oni ionako neće čitati titlove, jer sve savršeno razumiju, a prijevod će koristiti samo onima, kao što su moja djeca, koja baš i ne razumiju tako savršeno taj njima strani, srpski jezik! A neće biti na odmet ni onim starijim gledateljima koje sluh već pomalo izdaje.
    U sveopćoj pomutnji i gunguli koja je nastala u raspravi oko toga treba li umjetnička djela prevoditi sa stranih jezika ili ne, i s kojih stranih jezika to treba činiti, a s kojih ne, moglo se čuti još kojekakvih bedastoća pa čak i od umnih ljudi. Tako je ministrica kulture govoreći o „integritetu umjetničkoga djela“, zaboravila na razlike u žanrovima. Jasno je da je neku kazališnu predstavu na srpskome jeziku nepotrebno prevoditi, kao što se neće prevoditi ni predstavu na engleskom, francuskom, njemačkom ili talijanskom jeziku. Od gledatelja koji će je doći pogledati očekuje se poznavanje toga stranoga jezika. Oni koji ga ne govore, u teatar tom prigodom neće ni doći. Knjige se sa stranih jezika prevodi kako bi došle do što većeg broja čitatelja. Isti je slučaj i sa filmovima. A tvrditi kako u Hrvatskoj danas svi savršeno razumiju srpski nebulozna je i štetna. To je, čini mi se, prepoznala i sama ministrica kada je kao iznimku spomenula baš mlade naraštaje. No, ne bi li baš radi njih i trebalo prevoditi knjige i filmove sa stranih jezika na hrvatski?! Time će se samo dati potpora hrvatskome jeziku koji je ionako izložen sve žešćim nasrtajima anglicizama kojih su, baš zahvaljujući lošoj zakonskoj regulativi, javni mediji prepuni.
    No, bojim se ipak da se iza sve te halabuke oko prijevoda srpskih dijela na hrvatski jezik krije jedan mnogo ominozniji projekt kojega bi se dalo sažeti u još uvijek  u dijelu hrvatske javnosti prisutnu tezu o „srpskom i hrvatskom kao jednom jeziku s dva imena“. Pa, nije li nedavno i sam hrvatski predsjednik svečano uručio svojem srbijanskom kolegi hrvatski prijevod eurospkih pravnih propisa i stečevina, što je ovaj sa zadovoljstvom prihvatio?! Tako naši istočni susjedi em neće morati trošiti silne novce na prijevod rečenih dokumenata, em su im i ovako sasvim razumljivi prevedeni na tu „zapadnu varijantu istoga jezika“. Ali od predsjednika Josipovića nije se ništa drugo ni moglo očekivati. Valjda stoga i on i njegovi istomišljenici šute kao zaliveni kada srbijanski predsjednik Tadić javno ustvrdi kako je Ruđer Bošković Srbin, no, dobro, katolik, ali ipak Srbin.
    A meni se na kraju svega postavlja samo jedno pitanje: koja je onda razlika između ovih upornih pokušaja da se stavi znak jednakosti između hrvatskoga i srpskoga, tvrdnji srbijanskih akademika kako je dubrovačka književnost ustvari srpska i teza četničkog vojvode Šešelja kako hrvatska nacija ne postoji i kako smo svi mi ustvari Srbi samo su neki katoličke vjere? I ranije su ovakva retorička pitanja rezultirala krvoprolićima na ovim prostorima (posljednje se dogodilo prije samo dvadesetak godina prilikom srbijanske agresije na Hrvatsku) pa ne vidim zašto se to ne bi moglo dogoditi i u buduće, budemo li o tome šutjeli, zatvarali oči i dopuštali zlonamjernim neznalicama da nas uvjeravaju kako govorimo istim jezikom s našim još donedavnim krvnicima i s kojima se, povrh toga, još i tako dobro razumijemo!

 


ili
Kako su hrvatski EU-fili prodavali san o EUtopiji

Netko je negdje jednom cinično ustvrdio kako je istina samo neraskrinkana laž. Neposredno prije hrvatskoga referenduma o ulasku zemlje u Europsku uniju kao dvadesetosme članice toga, neki će reći: ekskluzivnog kluba najprosperitetnijih zemalja, drugi pak: političko-gospodarske suprastrukture s ozbiljno ugroženim demokratskim procesima, treći: centralizirane birokratsko-tehnokratske federacije kojom upravljaju neizabrani birokrati u Bruxellesu, hrvatski su se političari obilato koristili provjerenim metodama demagoških floskula, poluistina i neistina, kako bi uvjerili biračko tijelo da glasuje za ulazak u EU. U tome su im hametice pomagala i sva glasila, elektronska i ona tiskana, domaća, javna, i ona u stranom većinskom vlasništvu, koja su tek pred sam referendum nakratko otvorila svoje prostore i EU-skepticima, kako bi se dobilo barem privid nekakva, u biti lažno objektivnog i pseudo demokratskog pristupa informacijama o tome što nam dobroga, a što lošega donosi ulazak u novu Uniju.
    Bilo bi, dakako, krivo misliti kako su hrvatski političari, odnosno oni koji gorljivo zagovaraju ulazak u novu federaciju, u odbiru ovakvih metoda, nekakva iznimka. Dobro se sjećam kako su i britanski čelnici, kada se pokazalo kako je britanskom biračkom tijelu teško prihvatiti nekakav novi obvezujući Ustav Europske unije (a sličnih rezervi imali su i birači u Irskoj te Danskoj), hitro doskočili ovome problemu tako što su Ustav jednostavno prekstili u Ugovor, koji onda može biti i razvrgnut, ukaže li se za to potreba. Tako smo i dobili ono što se danas kolokvijalno naziva Lisabonski ugovor, premda je on ustvari EU Ustav, samo pod drugim nazivom – da se Vlasi ne dosjete!
    Svi vodeći hrvatski političari, od nedavne predsjednice vlade Jadranke Kosor, njezina glavnoga tvorca zakona i ustavnih promjena Šeksa, preko obojice posljednjih predsjednika države Mesića i Josipovića, do trenutnog premijera Milanovića i njegove ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić u više su mahova i otvoreno izjavljivali kako se ulaskom u EU ne gubi suverenitet nego ga se udružuje s drugim zemljama članicama, ili se, kako je to nedavno izjavio predsjednik Josipović, dio toga suvereniteta mudro investira u budućnost. E, ne bi moglo, gospodo! Sve ovo neodoljivo me podsjeća na naslov Majdakova romana „Pazi tako da ostanem nevina“.
    Suverenitet je ustavna neovisnost zemlje, njezina ekskluzivna politička vlast. Tu se vlast ne može dijeliti ni s kim i nju se ne može udruživati. Isti hrvatski političari nisu vidjeli ili nisu željeli priznati kako je ovakva ordinarna neistina, dakle tvrdnja da se suverenitet može dijeliti i udruživati, u izravnoj suprotnosti s rečenicom izgovaranom gotovo u istome dahu – onom o tome da zakoni doneseni u Bruxellesu nadilaze lokalne zakone pojedinih zemalja članica. Ili drukčije rečeno: svaka je zemlja članica podložna višoj političkoj vlasti – onoj u Bruxellesu! Pa zbog toga smo, zaboga, i morali usklađivati naše zakonodavstvo s onim EU-a. Koliko ćemo svojega „suvereniteta“ zadržati rječito govori i podatak da će Hrvatska u Europski parlament, koji ima preko 750 zastupnika birati samo 12 zastupnika. Naši su pro-europski političari ovaj podatak rijetko spominjali, a gotovo redovito prešućivali činjenicu da Europski parlament ustvari ne donosi zakone, nego samo o njima raspravlja. Sve zakone donosi Europska komisija, koje onda Vijeće ministara potpisuje, a često ih, prema vlastitu priznanju, ni ne čita! Same zakone za komisiju pripremaju radne skupine sastavljene od tehnokrata koje nitko nikada nije birao i nitko ne zna tko su ti anonimusi.
    Nedavno je, osvrčući se na legitimne strahove nekih ljudi da bi Hrvatska kao malena država mogla u EU biti nadglasana (sjetimo se samo sustava većinskog glasovanja u federaciji iz koje je Hrvatska nedavno izašla, plativši za to danak u krvi), glavni hrvatski pregovarač s EU-om Vladimir Drobnjak, rekao kako postoje pitanja o kojima se odlučuje složenim sustavom ponderiranih glasova (nije objasnio što bi to trebalo značiti!), ali i ona o kojima se odlučuje jednoglasno, dakle kada svaka članica ima pravo veta. Gospodin Drobnjak nije, dakako, rekao o kojim se to pitanjima glasuje jednoglasno, a o kojima sustavom "ponderiranih" glasova. No, ono što je još važnije, a što je gospodin Drobnjak, baš kao i velika većina hrvatskih čelnika, svjesno prešutio, to je činjenica da će se u Uniji od 01. travnja 2017. godine glavne odluke donositi većinom od 55 posto, a ne više konsenzusom! Kakvi su izgledi Hrvatske da sa svojih mizernih 12 zastupnika u Parlamentu zaštiti vlastite interese?! Manji nego što su bili u bivšoj Jugoslaviji, gdje je Hrvatska zastupljenost bila 22 posto, a dobro znamo kako nam je bilo u onoj federaciji! Drukčije rečeno, sve važnije odluke donosit će najveće i najutjecajnije zemlje, a ostali će se morati s time pomiriti.
    Kada hrvatskim političarima ponestane argumenata, ili kada ne uspijevaju pobiti neke brojke, posežu za demagoškim općenitostima i muljažama, a katkada i za izravnim neistinama i prijetnjama, kao što je to bio slučaj s novom ministricom vanjskih poslova, kada je otvoreno zaprijetila da neće biti isplata mirovina ako ne uđemo u EU. Čak ni hitra intervencija premijera Milanovića nije uspjela ukloniti gorak okus u ustima koji je ostavila krajnje nediplomatska izjava šefice hrvatske diplomacije. No, gospođa Pusić, valja to priznati, mnogo je sklonija općenitostima koje ne govore baš ništa. Takva je i njezina tvrdnja kako „nas neće EU spasiti ako smo glupi i nesposobni.“ Točno! EU će nas samo još više iskoristiti i izrabljivati. No, količine demagoške magluštine tu ne staju. Gospođa Pusić nastavlja: „EU će Hrvatskoj dati projekciju veće političke sigurnosti i stabilnosti, što će se odraziti u cijeni kapitala i postojećih kredita te cijeni eventualnog kapitala u budućnosti.“ Projekciju?! Eventualnog?! U budućnosti?! Naš bi narod rekao: Na vrbi svirala!
    Ali, pogledajmo malo podrobnije o kojoj to sigurnosti i stabilnosti govori gospođa Pusić, premda je govoriti o stabilnosti i sigurnosti, pa čak i političkoj, u kontekstu nereda kojih smo u posljednje vrijeme svjedoci na ulicama Atene, Bukurešta, a bogami i Madrida te talijanskih gradova, samo još jedan gaf gospođe ministrice.
    U svibnju 2004. godine britanski nacionalni revizijski ured (National Audit Office) podnio je izvješće o deset tisuća slučajeva prijevara u EU samo u 2002. godini. Šteta tako nanijeta iznosila je više od 700 milijuna funti. Još je zanimljiviji podatak da su godinu dana ranije zabilježena 5482 slučaja prijevara, što je gotovo udvostručenje takvih slučajeva u samo godinu dana. I to samo onih koje su vlade pojedinih zemalja članica bile spremne priznati!
    Ali to su samo neki podatci koje hrvatski političari nisu spremni iznijeti javnosti uoči referenduma. Nikoga od njih nećete čuti da govori o tome kako će Bruxelles donositi odluke hoće li se i koja hrvatska nacionalna bogatstva rasprodavati, hoće li Hrvatska postati odlagalište smeća i radioaktivnog otpada, hoće li biti prisiljena da postane uvoznica GMO kultura, hoće li se i koliko ljudi iz drugih zemalja članica EU moći naseliti u Hrvatskoj. Kada je Poljska ušla u Uniju, Velika Britanija je bila predvidjela da će se na Otok doseliti oko 40.000 Poljaka. Doselilo ih se 600.000 što je izazvalo povećanje broja nezaposlenih u pojedinim lokalnim zajednicama te do društvenih nemira. Istodobno u Poljsku se doselilo 60.000 Vijetnamaca. Kada je nešto ranije Španjolska ušla u EU, u Španjolsku se doselilo 5,5 milijuna useljenika. Kome danas nije poznat slučaj protjerivanja iz Francuske Roma doseljenih iz Rumunjske? Gdje će u svemu tome biti Hrvatska? Britanske agencije već sada oglašavaju prodaju nekretnina u Hrvatskoj i savjetuju cijelom svijetu da razgrabi hrvatsku obalu i otoke.
    S televizijskih zaslona danima su nas bombardirali propagandnim materijalima koji su nam govorili kako će se naša djeca moći upisivati na bilo koji fakultet u EU. Ali, zar to nije moguće i sada, ako su roditelji sposobni financirati takvo školovanje? Danas svaki hrvatski državljanin može otiću u bilo koju europsku zemlju i ondje se zaposliti ako ondje pronađe posao. Ako uđemo u EU, to će nam biti zabranjeno sljedećih 7 godina. Nisam čuo hrvatske političke čelnike da su ovaj podatak isticali ili ugradili u svoje promidžbene materijale kojima nas žele uvjeriti u dobrobiti ulaska u EU. Istodobno, uporno se već mjesecima ponavlja jedna ordinarna laž, a nedavno ju je na jednoj panel diskusiji otvoreno izrekao i donedavni uposlenik Ministarstva vanjskih poslova, a danas, čini mi se, zastupnik u Hrvatskome saboru, gospodin Plenković. Taj je gospodin javno ponovio kako će se u Hrvatskoj, ulaskom u EU, morati ukinuti nulta stopa poreza na dodanu vrijednost jer je ona suprotna stečevinama Europske unije. Samo nekoliko dana ranije iz jednoga smo dnevnoga lista, međutim, mogli saznati nešto drukčije podatke. Znam da u nas mediji danas nisu baš uzor vjerodostojnosti i pouzdanosti neke vijesti, no vjerujem kako si ipak ne bi dopustili tako očitu prijevaru svojega čitateljstva. U članku novinara toga lista a iz tablice o PDV-u u Europskoj uniji sasvim je razvidno da nultu stopu PDV-a, od 19 navedenih zemalja članica EU ima njih čak 6 (Finska, Irska, Mađarska, Portugal, Španjolska i Velika Britanija). Primjerice, Velika Britanija na hranu, knjige i novine, Mađarska na lijekove i druge farmaceutske proizvode, Irska na hranu, knjige i dječju odjeću, Španjolska na knjige, medicinske usluge i izvoz, itd. Minimalna stopa poreza na dodanu vrijednost od 5% donijeta je u EU tek posebnom direktivom 2006. godine. Čovjek se s pravom pita o kojoj to stečevini EU govore hrvatski političari kada žele uvjeriti hrvatski narod kako će u buduće morati plaćati porez na knjige ili kruh i mlijeko! Možda bi primjerenije bilo reći kako su u pregovorima s EU pristali na sve što je od njih traženo pa i na uvođenje minimalne stope PDV-a od 5 posto. A na što se sve pristalo u pristupnim pregovorima, o tome hrvatski političari šute kao ribe. Jer priznati što je točno potpisano glede, primjerice, poljoprivrednih kvota, hrvatskih brodogradilišta, ZERP-a, kupovine nekretnina na hrvatskoj obali i još koječeg, značilo bi da ni deset puta veća količina promidžbenog materijala ne bi uvjerila hrvatske građane da na ovome referendumu glasuju za ulazak u ovakvu Europsku uniju i u ovome trenutku.
    Stoga su se, valjda, predsjednik države, premijer i njegovi ministri, baš kao i oni prije njih, i odlučili za ovu golemu količinu muljanja, demagoških floskula, poluistina i očitih laži s kojima su nas bezočno šopali sve do samoga referenduma. Ali posao političara jest da budu, kako je to svojedobno rekao jedan britanski ministar, štedljivi s istinom – čak i kada je ona samo neraskrinkana laž.

 


ili
Koliko vrijedi čist obraz

Svojedobno sam u jednoj od svojih knjiga u tekstu naslovljenom „Ministri i lažljivci“ pisao o slučaju tadašnjeg dopredsjednika stranke na vlasti koji je otvoreno, u javnosti, zagovarao pravo na laž. Rečeni gospodin je, naime, išao čak tako daleko da je ustvrdio kako političari imaju pravo na deset posto laži od svega onoga što izreknu u javnosti. Napomenuo sam tada, a sada ću to i ponoviti, kako u tome zagovaranju prava na neistinu hrvatski političari nisu usamljeni. Tijekom svojega dugogodišnjeg praćenja britanskog političkog okruženja u više sam mahova nailazio na slične slučajeve. Razlika, međutim, između onih britanskih i ovih naših, hrvatskih, političara u tome je što oni britanski, kada su raskrinkani u svojoj laži, u načelu odlaze u političku ropotarnicu, dok se ovim našima ne dogodi ništa ili, dapače, napreduju u svojoj političkoj karijeri.
    Sada mi je nekolicina zastupnika u Hrvatskome saboru dala poticaja za ovaj kraći osvrt. Riječ je o, kako su ih mediji već ironično nazvali, gospodinu Šeksu i sedmorici veličanstvenih, usput rečeno, zastupnika sa cijeloga političkog spektra unutar Sabora, a ne tek iz jedne stranke. Njima se nekoliko dana poslije pridružio još jedan, ovaj put iz nove vladajuće koalicije, čovjek koji je do sada mnoge svoje političke protivnike prozivao zbog nemorala, političar kojega su neki mediji proglasili gotovo pučkim tribunom, premda nisam siguran da su ovi epiteti ikada bili opravdani – časni zastupnik Damir Kajin.
    Pogađate, riječ je o zakonsko-pravnom manevru rečenih „časnih“ zastupnika kojim se želi izbjeći nove vladine, već najavljene, mjere a kojima će se zakonski ukinuti postojeće povlaštene mirovine saborskih zastupnika. Rečena gospoda su, kako bi si ipak osigurala povlaštene mirovine, prije donošenja novoga zakona, odlučila otići u mirovinu samo na jedan dan, mirovinu potom odmah zamrznuti i vratiti se u saborske klupe te nastaviti primati saborske plaće. Dok obični smrtnici, da bi otišli u mirovinu, moraju, među inim dokumentima, donijeti i potvrdu o okončanju radnoga odnosa, čini se da gospodi zastupnicima takva potvrda nije potrebna, jer se, za pretpostaviti je, rad u Saboru ne drži radnim odnosom nego povlasticom – otuda valjda i povlaštene mirovine!
    Na zgražanje javnosti i upite novinara, gospodin Šeks je rekao kako to ne drži neprirodnim, nemoralnim ni nezakonitim činom, a njegov saborski kolega Kajin kako ne želi da mu poslije netko kaže da je glupan i idiot što nije iskoristio pruženu priliku, dodavši kako se u Saboru nalazi već više od 15 godina i kako je njegova savjest čista budući da za sve to vrijeme nije dobio ni nekakav društveni stan, niti je postao vlasnik dionica, a nije se ni „omastio“ u privatizaciji i pretvorbi. Slijedom njegove logike, a usuprot svemu onome što je do sada propovijedao za saborskom govornicom, gospodin Kajin sugerira kako su svi oni, koji nisu iskoristili ponuđene im prilike da se barem malo omaste, glupani i idioti. Stoga on ne želi propustiti ovu posljednju prigodu koju mu baš njegova vladajuća koalicija kani ukinuti.
    Gospoda zastupnici su, sa stajališta zakona, posve u pravu – njihov čin nije nezakonit. Pa, zaboga, sami su donosili te zakone i valjda znaju kako su ih podesili! Ista gospoda zastupnici možda su u pravu i kada je riječ o tome je li njihov potez prirodan ili neprirodan. Dakako, ako ljudsku pohlepu smatraju prirodnim ljudskim porivom, a ne grijehom, kako je definira kršćanska doktrina.
    Problem moralnosti nešto je složeniji. Postoje razne i brojne definicije morala. Navedimo ovdje tek jednu: „Shvaćanje odnosa prema dobru i zlu u najširem smislu; ukupnost nepisanih društvenih načela, normi, ideala, običaja o ponašanju i odnosima među ljudima koji se nameću savjesti pojedinca i zajednice, u skladu s općim kriterijima o dobru koji vladaju u određenom društvu.“
    Rečeni čin uvažene gospode zastupnika, dakle, govori podosta o tome kakav je njihov odnos prema dobru i zlu u najširem smislu, ali i o tome kakvi su njihovi ideali te koliko drže do savjesti pojedinca i zajednice.
    No možda je u cijeloj ovoj sramoti nekolicine zastupnika primjerenija druga definicija koja kaže kako moral čine: „specifične norme neke grupe, organizacije, religije, zajednice koje su obaveza za njene pripadnike (plemenski moral; stranački moral). Strogo primijenjena, ova bi definicija zahtijevala i od ostalih zastupnika da se povedu za primjerom svojih „veličanstvenih“ kolega, a je li na kraju riječ o plemenskom ili stranačkom moralu, sasvim je nevažno. Posebice nekome tko očajnički pokušava preživjeti s mirovinom od 1200 kuna, koliko će iznositi razlika između mirovine gospodina Šeksa da je prihvatio mirovinu nakon ukidanja povlaštenoga statusa i one povlaštene koju si je osigurao svojim sramotnim činom.
    Gospodin Kajin, pak, može biti miran. Nitko mu jamačno neće reći da je „štupido“ ni idot što je iskoristio svoju privilegiju i osigurao si veću mirovinu. Možda će mu netko povremeno reći da je pohlepna, nemoralna gnjida! I to za samo nekih 1000 kuna!
    A vrijedi li toliko nečiji čist obraz, znat će samo gospoda Šeks, Kajin i uvaženi saborski zastupnici.

 

 

 

Portal Politika.hr objavio je sadržaj pisma koje je danas John Blundell, poznati britanski političar i autor poslao na adresu predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića.
Pismo prenosim u cijelosti:


London, 16.01.2012.

Predsjednik Republike Hrvatske
Gospodin Ivo Josipović
Pantovčak 241
10000 Zagreb
Hrvatska

OTVORENO PISMO PREDSJEDNIKU HRVATSKE IVI JOSIPOVIĆU

Poštovani Predsjedniče,

Deset važnih pitanja na koja trebate odgovoriti prije nego što predate svoju zemlju.

Imao sam priliku posjetiti Hrvatsku i blisko pratiti događaje u Vašoj zemlji tokom prošlog desetljeća. Potencijal Vaše zemlje je jasno vidljiv.  Međutim, zabrinut sam što srljate u EU. Dopustite mi da s Vama podijelim deset pitanja koja bi si svaki Hrvat trebao postaviti i biti u stanju na njih odgovoriti prije nego što svoju zemlju i upravljanje njome predate Briselu. 

1. Zašto biste se željeli odreći upravljanja Vašom zemljom?

Konačno, niste ga baš predugo imali. Naravno, reći će Vam da pripadnost EU ni na koji način ne znači odbacivanje suvereniteta Vaše zemlje. Suverenitet je ustavna neovisnost zemlje, njezina ekskluzivna politička vlast. Ona se ne može dijeliti ni udruživati. Ali, razmislite o sljedećem! Kad jednom bude članica EU, Vaša zemlja bit će podložna višoj političkoj vlasti - u Briselu. EU će nadvladati politiku Vaše vlade u vanjskoj politici, sigurnosti, poljoprivredi, ekonomskoj politici i mnogo više toga.  To se čini jednako neugodnim kao i odricanje od vlasti u Vašoj zemlji. Ne možete je istovremeno predati i zadržati. Biti suverena nacija je isto kao i biti djevica - ili jeste ili niste. 

2. Želite li više pravila i propisa?

EU ima jaku želju za "usklađivanjem" kako bi izgladila razlike između država članica. Način na koji ona to radi je izmišljanje propisa. Već ih sada ima stotine tisuća, a pokrivaju raznovrsna područja, od zagađenja, pa do toga kako zapošljavate, odnosno dajete otkaz ljudima, s tim da Vam više od 5.000 novih dolazi svake godine iz Brisela. Zemljama nije uvijek lako udovoljiti tim zahtjevima, a za mala poduzeća to je ponekad nemoguće. Ako mislite da već imate dosta propisa, još niste ništa vidjeli! 

3. Bi li Vas usrećilo pridruživanje korumpiranoj organizaciji?

Nema sumnje da je EU pokvarena do srži. U svibnju 2004. britanski nacionalni revizijski ured (NAO) podnio je izvješće o 10.000 slučajeva prevare u EU u 2002. godini što je stajalo 700 milijuna funti, i više, u odnosu na 5.482 slučaja koji su stajali 386 milijuna funti u 2001. godini, a što znači da se broj slučajeva prijevare udvostručio u samo jednoj godini. No, brojke poput ovih predstavljaju tek vrh ledenjaka - one se odnose na stvari za koje nacionalne vlade znaju i koje su spremne otkriti. Puno je gora procjena da oko pet posto proračuna Komisije - ili skoro 4 milijarde funti - nestaje svake godine. To je Vaš novac, usput rečeno. Osjećate se ogorčeni? I trebate. No, ne možete učiniti ništa u vezi s tim. Ne možete čak ni glasovanjem izbaciti krivce iz državne službe.
4. Smatrate li da su ograničenja u trgovini dobra stvar?

Pa, trebali biste, jer to je ono što ćete dobiti kad uđete u EU. Bit će tu, naravno, i prednosti kad dođe do trgovanja s drugim zemljama članicama, ali što je sa svim drugim zemljama, kao npr. SAD-om? Hrvatska mora biti otvorena za svijet, ne samo za svoje susjede. Bili ste dugo zatvoreni u Titovom socijalizmu; nije vam potrebna briselska verzija iste pogreške. 

5. Mislite li da je zabavno imati visoku nezaposlenost?

Ako uživate u perspektivama sporog rasta, rigidnog tržišta rada, povećanju nametljivih propisa, visokim i rastućim porezima, i visokoj razini strogo zaštićene trgovine u nekim sektorima, tada je EU pravo mjesto za Vas. Dokaz tome je visoka nezaposlenost  koju Europa proživljava već više od desetljeća. Nije slučajno da dvije najnaprednije europske zemlje, Norveška i Švicarska, nisu u EU. 

6. Što mislite o ulasku u najneučinkovitiji sustav potpore poljoprivredi ikad osmišljen?

Zajednička agrarna politika je bila plemenita zamisao: subvencionirati poljoprivrednike da bi se održale visoke plaće na selu i zaustaviti odlazak ljudi sa sela u gradove u potrazi za bolje plaćenim poslovima. Ali, nije uspjelo, a nastradali su obični građani - kao rezultat svega plaćaju više za hranu i veće poreze. I zamislite - ruralna područja su i dalje u opadanju.
Čujem da se Vaša zemlja odriče mogućnosti uzgoja i proširenja profitabilne industrije vina odmah nakon ulaska u EU - na taj način ubijajući potencijal čitave industrije za prodaju svojih proizvoda svijetu? Na žalost, hrvatska bogata tradicija uzgoja i proizvodnje odličnih vina je u visokom riziku. 

7. Smeta li vam što odustajete od izgradnje demokracije?

Vaši građani žele izraziti svoje poglede na ono što se događa u Vašoj zemlji glasovanjem. Na putu izgradnje demokracije hitno ćete se morati riješiti oko 917,000 ilegalnih glasova kako biste ostvarili legitimnost odluka glasovanjem. Međutim, ulaskom u EU, stvari se mijenjaju. Za EU bi politička demokracija značila imati europski narod, europsko javno mišljenje i priliku da se glasuje za ono što se događa u Europi. Ali, Europa nema zajedničkog naroda, niti ima zajedničke spone savezništva i obveza, što znači da građani vjerojatno ne bi prihvatili odluke većine za koje vjeruju da ih diskriminiraju ili pak nepravedno idu u prilog drugima. Upravo zato će europske političke elite i birokracije odlučivati o vrlo važnim europskim pitanjima, što će, naravno, imati utjecaja i na ono što se događa u Vašoj zemlji. Tako je jednostavnije, čak i kad je cijena za to demokracija. 

8. Kako vam se sviđa biti sitna riba u velikom europskom moru?

Prema ustavu EU, veću moć glasovanja imat će države s većom populacijom i tamo će biti više većinskih odluka, nego onih koje se temelje na jednoglasnosti. To znači da će Vaši izabrani predstavnici imati malo utjecaja na ono što se događa u Europi. I kao što svi znamo, Francuzi i Nijemci slažu se u mnogim važnim pitanjima. Oni su velike ribe u europskom moru. Vaša zemlja, na žalost, je tek jedna od sitnih riba. I kad već govorim o ribama, odluka Hrvatske da se odrekne svog jedinstvenog gospodarskog pojasa na jadranskom moru dovest će do kraja obiteljski vođenih biznisa koji su stoljećima vodili računa o prirodnim resursima i opskrbljivali ribom naciju i izvan nje. Štoviše, gubitak milijardi eura potencijalnih izvora iz podmorja jadranskog mora će dodatno nanijeti štete hrvatskoj ekonomiji i njezinoj budućnosti. 

9. Jeste li sretni što ćete odustati od svoje valute?

Jednostavna sentimentalna veza s Vašom valutom može biti dovoljno dobar razlog da ne odustanete od nje, ali ima boljih. Ako vaša zemlja prihvati euro, gubi kontrolu nad svojim vlastitim gospodarstvom. Pogledajte samo kako danas stoje zemlje koje su usvojile Euro.  Europska centralna banka će donositi odluke o kamatnim stopama. Vaši financijski stručnjaci i političari više neće moći odlučivati što će biti s Vašim novcem. Umjesto toga, Vaše gospodarstvo će krenuti na nemoguće putovanje: napustiti će zemlju i otići prema sjeveru, gotovo 1000 km do Frankfurta, ali će istovremeno biti brzo povučeno prema jugu. Vaše će gospodarstvo patiti jer je nemoguće odrediti jednu kamatnu stopu koja će odgovarati svim zemljama u Europi. Ako trebate još dokaza, imajte na umu da države koje najbolje napreduju nisu prihvatile EU. 

10. Smeta li Vam što ćete, nakon svega što ste prošli, ući u zajednicu koja ima neugodne paralele s bivšom Jugoslavijom?

Nedavno ste postali građani u nezavisnoj državi. Prije toga ste bili prisiljeni biti dio skupine zemalja u kojoj su bili zajedno ugurani ljudi različitih jezika i kultura. Jedina stvar koja je narodima te federacije bila zajednička je da im je sve to bilo nametnuto od strane nereprezentativne političke elite. Zapravo, nalik EU.

Veselim se Vašim skorim odgovorima.

S poštovanjem,

John Blundell
Istaknuti Stariji suradnik, Institute of Economic Affairs (IEA), London
Istaknuti član Savjetodavnog odbora, Adriatic institut za javnu politiku, Rijeka
Autor knjige, “Margaret Thatcher - portret čelične dame”
Autor knjige, “Vođenje rata idejama”

Institute of Economic Affairs
2 Lord North Street
Westminster, London SW1P 3LB

 


ili
O neznalicama u javnoj televizijskoj kući

Odmah nakon prvih emisija javne nam televizijske kuće HRT, naslovljenih „In medias res“, a pod autorsko-voditeljsko-uredničkom palicom mladoga Petra Vlahova, na urednikov račun izrečen je niz pogrda i kritika, od izbora tema, preko već viđenog formata, do načina vođenja emisije. Stoga odlučih pogledati jednu od epizoda ne bih li se i sam uvjerio jesu li rečena emisija i njezin autor uistinu toliko loši. I mogu vam reći da su kritičari do sada bili prilično nježni i blagonakloni i prema udarnoj novoj emisiji javne nam televizijske kuće, ali i prema njezinoj perjanici – mladome Petru.
    Neću ovdje ulaziti u to koliko je autorovo poznavanje latinskog jezika i zna li uopće značenje fraze „in medias res“ koju, stječe se dojam, izgovara kao „in media sres“, premda i to govori ponešto o obrazovnoj razini vrlog nam televizijskog novinara/voditelja/urednika. Neću raspravljati niti o izboru tema koje su prije svega pokazale potpuni nedostatak ikakve koncepcije, pa bi bilo primjerenije da su rečenu emisiju naslovili „Hrvatska svaštara“ ili, ako im je baš toliko stalo do latinskog nazivlja, valjda misleći kako time emisija dobiva na težini i značaju, „Actam rem agere“ (u hrvatskoj inačici, za osobe poput voditelja kojima latinski baš i nije jača strana, „Mlatiti praznu slamu“). Reći ću ovdje nešto o neprofesionalnosti onih koji takvu novinaru kao što je gospodin Vlahov daju da vodi jednu udarnu emisiju javne televizije, ili točnije, o neprofesionalnosti i površnosti svih onih koji su pripremili epizodu koju sam neki dan, na moju nesreću, pogledao.
    Riječ je o emisiji posvećenoj „Hrvatskome proljeću“, ili točnije, osobama koje su zahvaljujući svojemu političkome angažmanu tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća bili osuđeni na višegodišnje kazne zatvorom. Urednik i voditelj, valjda potaknut kritikama na izbor dotadašnjih tema, a prisjetimo se: u svojoj udarnoj informativno-političkoj emisiji obrađivao je tako „krucijalne“ teme kao što su „Novogodišnje proslave i estradnjaci te koliko na takvim dernecima oni zarađuju“, „Skandal u hrvatskome nogometu izazvan namještanjima nogometnih utakmica“, „Uspjeh i značaj skijaških utrka na Sljemenu“, „Uspon i pad obitelji Pukanić a u kontekstu smrti Mirjane Pukanić“ itd., itd., odlučio je pozabaviti se i jednom malo ozbiljnijom, političko-povijesnom temom – „Hrvatskim proljećem“ – te je u studio pozvao tri ili četiri nekadašnja proljećara, a linkom povezao još dvojicu, prof. dr. Gorana Dodiga u Splitu i drugoga, prof. dr. Zdravka Tomca, čini mi se, u Metkoviću. S obzirom na činjenicu da emisija traje oko jedan sat, da je „garnirana“ i ranije snimljenim prilozima zamišljenima kao svojevrstan „teaser“ cilj kojega je potaknuti raspravu, svakome će odmah biti jasno da će urednikovi sugovornici dobiti premalo vremena da bi izgovorili i jednu suvislu i dorečenu misao o tako važnoj temi. To se, dakako, i dogodilo, ponajprije zahvaljujući činjenici da je sam voditelj, dovodeći tako gledatelje do ruba očaja, uporno prekidao sugovornike, upadajući im u riječ svojim nebuloznim primjedbama koje su poprimale gotovo groteskne oblike svaki put kada bi se gospodin Vlahov udaljio od napisanoga teksta i pokušao sastaviti barem jednu suvislu prosto-proširenu rečenicu. Ali ta činjenica neće zateći nikoga tko je već imao priliku vidjeti gospodina Vlahova u svojstvu voditelja povremenih izdanja „Hrvatske uživo“ gdje je također bilo evidentno kako je i elokvencija toga novinarčića Hrvatske televizije negdje na razini njegova poznavanja latinskog jezika. Čudim se, međutim, da je ta činjenica promakla glavnome uredniku informativno-političkog programa te novome glavnome uredniku HTV-a Bruni Kovačeviću. Ali onoga tko je ikada pratio prijenos nekoga sportskoga događaja još donedavna sportskog novinara Brune Kovačevića, niti ta činjenica ne bi trebala iznenaditi, budući da je i njegova elokvencija i opća naobrazba negdje na razini one gospodina Vlahova.
    No, ono što je rečenu emisiju dovelo gotovo do ruba farse (da tema nije bila tako ozbiljna) jamačno je razina neprofesionalnosti s kojom su bili pripremljeni takozvani popratni materijali (telopi, grafikoni i statistički podatci) koji su vrvili netočnostima. Prikazujući fotose osuđenih i utamničenih sudionika Hrvatskoga proljeća, urednik je emisije stavio i podatke o mjestu utamničenja i trajanju robija. Podatci su bili toliko netočni da je gospodin Ivan Zvonimir Čičak, s očitom indignacijom u glasu, svak0 malo ispravljao urednika i voditelja koji ih je izgovarao u kameru, da bi na kraju, valjda kao svojevrsno opravdanje za neprofesionalnost onih koji su te podatke pripremili, gospodin Vlahov uskliknuo: „Ali, sve to je s Wikipedie!“
    No, kao što rekoh, ne treba se čuditi ni izboru gospodina Vlahova, poluobrazovana novinarčića, za urednika i voditelja nove informativno-političke emisije, ni njegovu izboru tema te nove perjanice javne nam televizije, baš kao što se ne treba čuditi ni izboru dojučerašnjeg poluobrazovanog sportskog novinara na mjesto glavnoga urednika javne televizije. Jer da su rečena gospoda očito „polupala lončiće“ i da im nije sasvim jasan koncept javne televizije dostatno govori i činjenica da je to isto društvo odnedavna ukinulo emisije znatno bolje i mnogo primjerenije konceptu javnoga servisa, kao što su, primjerice, „Peti dan“, „Euromagazin“ ili „Oko globusa“, kao i činjenica da se na javnoj televiziji dobre i iskusne novinare i urednike sve više potiskuje ustranu, na margine, da neprofesionalizam i neznanje postaju mjerilo nečijeg uspjeha i da zahvaljujući toj činjenici i na javnoj televiziji imamo sve više žutila i šunda, a slijedom one dobro poznate, premda u načelu posve krive, teze da mase treba zabavljati a nikako obrazovati, gdje se zabavom drži kič, dosadne kvizove i domaće sapunice.
    To, velim, ne treba nikoga čuditi, posebice ako se zna tko ih je izabrao.
    A bogami i zašto!

ili

Zašto neću izaći na referendum

Nova je hrvatska vlada napokon formirana i dala je prisegu, a jedna od njezinih prvih odluka bila je ona o datumu referenduma o ulasku u Europsku uniju. Sada znamo – o tome ćemo odlučivati 22. siječnja 2012. godine. Neki će reći: Dobro je da se o tome odlučuje na referendumu, tom najdemokratskijem obliku plebiscitarnoga izjašnjavanja jednoga naroda. Ali, kao što znamo, ima referenduma i referenduma. Bio bi ovaj uistinu demokratski kada bi obvezujuća odluka dobila potporu većine svih birača, kao što je to bilo predviđeno Ustavom zemlje prije nego što je on nedavno izmijenjen. Prema novim ustavnim odredbama, odluka referenduma o pristupanju EU postaje punovažeća ako za nju glasuje većina samo onih birača koji pristupe referendumu. Teoretski  to znači, o mojoj i vašoj sudbini u novoj asocijaciji država može odlučiti i samo jedna jedina osoba. Time je demokracija u Hrvatskoj svedena na razinu groteske, ali nova ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić s tom se tezom vjerojatno neće složiti. Ona je još iz redova oporbe to dokidanje demokracije nazivala „olakšavanjem kriterija“ za pristup EU. Ali blagoglagoljiva gospođa Pusić zna izgovoriti koješta i ostati živa, posebice ako se u tome trenutku ne nađe nitko tko bi doveo u pitanje njezine olako izgovorene poluistine, kao što je, primjerice, ona izrečena u jednoj televizijskoj emisiji, cilj koje je bilo baš promicanje ulaska Hrvatske u novu europsku federaciju, kada je u odgovoru gospodinu koji je doveo u pitanje arbitrarne odluke europske birokracije i izrazio rezerve glede sloboda i demokracije u zemljama članicama EU, nova hrvatska ministrica vanjskih poslova, bez imalo ustezanja ustvrdila kako su baš eurobirokrati jamstvo demokracije i sloboda u zemljama članicama. Gospođa ministrica to je izrekla u trenutku kada su birokratske strukture Europske Unije, ucijenivši grčkoga premijera, spriječile održavanje referenduma u Grčkoj, a u kontekstu posrnula grčkoga gospodarstva, te u trenutku kada su te iste eurobirokratske strukture oktroirale novo talijansko vodstvo na čelu s jednim tehnokratom kojega talijanski puk nikada nije birao na taj položaj. Nažalost, nitko od ministricinih sugovornika u tome trenutku nije držao potrebnim upitati je pa, zaboga, kakve veze imaju takvi potezi eurobirokracije sa slobodom, nacionalnim interesima ili demokracijom u rečene dvije zemlje članice.

            Još prije više od dvije godine napisao sam i objavio članak pod naslovom „Kako lako 'smanjivanje demokracije' postaje 'olakšavanje kriterija'“ u kojem sam bio upozorio na mogućnost derogiranja demokracije u Hrvatskoj. Sada, kada je to i učinjeno, a na pragu novoga referenduma o ulasku Hrvatske u EU, ali ovaj put pod „olakšanim kriterijima“, pogledajmo malo podrobnije što točno znači ta ministricina sintagma „olakšavanje kriterija“.

            No, prije toga jedna napomena. Nisam protivnik ulaska Hrvatske u europsku zajednicu naroda, ali onu zajednicu koja zagovara različitost i raznolikost u zajedništvu, koja će poštovati nacionalne identitete svojih članica, zajednicu u kojoj će zemlje članice zadržati veći dio vlastitih suvereniteta, i ponajprije zajednicu koja zagovara i promiče demokraciju, ali nisam za ulazak u nekakvu političko-ekonomsko-birokratsku  suprastrukturu u kojoj će biti dokinuti nacionalni parlamenti ili će im se prepustiti donošenje samo manje važnih odluka, u kojoj će se suverenitet pojedinih nacija prenijeti na nekakav bezlični, birokratski europarlament, u kojoj će od manjine birani birokrati oktroirati tehnomenadžerske vlade, a narodima zabranjivati referendume kada postoji „opasnost“ da plebiscitarno usvojene odluke ne budu u skladu s njihovim željama. Riječju: birajući između demokratske nacionalne države, pa bila ona i nesavršena, i nekakve birokratsko-političke federalne suprastrukture koja demokraciju dokida svaki put kada se ona pokaže kao prepreka nekim „višim“ ciljevima, ja ću uvijek stati na stranu nacionalne parlamentarne demokracije.

            Godine 2009. zapisao sam, među inim, i sljedeće : «Kada je početkom dvadesetoga stoljeća američki teolog i autor brojnih knjiga, Charles Fletcher Dole, u svojemu djelu Duh demokracije zapisao kako je „demokracija u svijetu na iskušenju više nego ikada prije“, nije ni slutio da će ta njegova rečenica, više od stotinu godina poslije i na drugome kraju svijeta, biti aktuelnija nego ikada. Riječ je o Hrvatskoj i o novim pokušajima hrvatskih političara da ionako krhku biljku demokracije u toj još uvijek mladoj državi, iščupaju iz korjena.

            Dobro zapamtite sljedeća imena: Vladimir Šeks, Jadranka Kosor, Josip Leko, Ratko Gajica, Vladimir Drobnjak, Snježana Bagić, Branko Smerdel, Robert Podoljnjak, Siniša Rodin, Zvonimir Lauc, Arsen Bačić, Mato Arlović, Jagoda Premužić, Dražen Bošnjaković, Antun Palarić, Irena Andrassy i Vito Turšić.

            Netko će se s pravom upitati što to povezuje ovih sedamnaest posve raznovrsnih ljudi, što čini skupinu političara, profesora, pravnih stručnjaka i državnih službenika, tako iznimnom!? Odgovor je vrlo jednostavan: svi su oni članovi novoimenovane Radne skupine, koju je imenovala vlada premijera Ive Sanadera, a čija je zadaća, kako je rekao i sam premijer, „pomno pripremiti promjene Ustava, sukladno proceduri i u konsenzualnom pristupu svih političkih čimbenika“. Što bi ovaj drugi dio premijerove rečenice trebao značiti, nije mi baš sasvim jasno, osim da se i ostale hrvatske stranke slažu s vladinim projektom, usuprot dubokim rezervama velikog dijela birača, ali jasno je kako će rečena skupina ljudi u trenutku nastanka ovoga teksta početi pripreme za promjene Hrvatskoga ustava koje bi trebale iznova odrediti stupanj demokracije u Hrvatskoj. Mnogi politički čelnici to vam, dakako, neće reći – stoga ćete i čuti takve jezične zagonetke kao što je premijerov „konsenzualni pristup svih političkih čimbenika“. Neće to reći ni novinari, koji bi narodu trebali pojasniti što se krije iza takvih semantičkih kalambura hrvatskih političara, iza golemih količina demagoške magle, ili drukčije rečeno: što nam to političari opet spremaju. Tako će nam većina tih „novinara“ prenijeti pojašnjenja koja im je dao čelni čovjek rečene Radne skupine, Vladimir Šeks, a koji je govorio o potrebi „jasnog definiranja Hrvatske narodne banke kao samostalne institucije“, o osamostaljivanju „položaja Državnog ureda za reviziju“, o potrebi uređivanja glasovanja „državljana članica EU s prebivalištem u Hrvatskoj na lokalnim izborima“ te „izručivanju hrvatskih državljana pravosudnim tijelima članica EU“, o omogućavanju „delegiranja dijela suvereniteta na tijela EU“, o nužnosti promjene „uloge Ustavnoga suda“ itd, itd. I dakako, sve to na traženje Europske unije!

            Ono što je gospodin Šeks svjesno prešutio novinarima, a što ga oni, istini za volju, nisu ni upitali, nešto ranije je u jednoj televizijskoj emisiji, izrekla predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje hrvatskih pregovora s EU-om, Vesna Pusić. Gospođa Pusić jasno je i glasno i bez imalo rezervi govorila o nužnosti, kako se izrazila, „olakšavanja kriterija“ za omogućavanje ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Ono što gospođa Pusić s takvom lakoćom naziva „olakšavanje kriterija“, netko drugi bi mogao nazvati „smanjivanjem demokracije“ u Hrvatskoj i ne bi pogriješio.

            Naime, sukus problema je u tome da je i onima koji su na vlasti, kao i onima u oporbi, sasvim bjelodano kako je uspjeh državnoga referenduma za ulazak Hrvatske u EU, prema sadašnjim ustavnim odredbama, posve nemoguć s obzirom na potrebnu potporu većine upisanih birača, a što pokazuju i sva vjerodostojna ispitivanja javnosti. Ili, kako je to svojedobno i napisala jedna novinarka Večernjeg lista: „Kada je prije 12 godina hrvatsko Podunavlje mirno vraćeno u državne okvire (...) moglo se razumjeti zašto je tadašnja HDZ-ova vlast ustavnim promjenama htjela spriječiti potencijalne međunarodne zavjerenike da u nekom trenutku pokušaju prisiliti Hrvatsku da uđe u kakvu novu vrstu jugoslavenske zajednice. U Ustav su tada upisali da je bilo kakvo udruživanje Republike Hrvatske moguće samo ako većina od ukupnog broja birača na referendumu glasuje za to.“ No novinarka Večernjega lista tu ne staje, pa tako dalje čitamo: „S tako tvrdom odredbom ulazak u EU na samome bi kraju bio nemoguća misija. Jer, uz euroskepticizam koji bilježe istraživanja, nitko ozbiljan u politici ne može računati na to da će na referendum za ulazak u EU izaći najmanje dva milijuna ljudi“. Stoga novinarka rečenoga lista sugerira kako je i vladajućima i oporbi jasno da tu, kako ona veli, „ustavnu zapreku“ valja ukloniti. Uklanjanje te „ustavne zapreke“ je ono što gospođa Pusić naziva „olakšavanjem kriterija“, a neki drugi, u koje spada i pisac ovih redaka, „derogiranjem demokracije“ ili smanjivanjem temeljnog demokratskog prava građana da putem referenduma plebiscitarno iznesu svoje mišljenje o promjenama koje će izravno utjecati na njihove živote, kao što su, kako to veli gospodin Šeks, „delegiranje dijela suvereniteta na tijela EU“, ili ulazak u novu federaciju, ma kako se ona zvala.

            A otkloniti sve takve „ustavne zapreke“ može se, sugerira gospođa Pusić, na dva načina: ili tako da se iznova definira tko bi imao pravo glasa na referendumu ili tako da se „olakšaju kriteriji“, odnosno da se izmjenama Ustava osigura da je za uspjeh nekoga referenduma dovoljno da na referendum izađe samo 50 posto plus jedan birač te da od svih koji su izašli na referendum, većina glasuje za ulazak Hrvatske u novu federaciju. Tako bi, teoretski barem, o sudbini 4,5 milijuna hrvatskih državljana moglo odlučivati samo nešto više od milijun birača koji bi se plebiscitarno izjasnili za ulazak Hrvatske u europsku federaciju.»

            To sam, velim, zapisao još davne 2009. godine kada je onodobna oporbena zastupnica, a danas ministrica vanjskih poslova gospođa Pusić još predlagala da se u izmijenjeni Ustav stavi odrednica kako su odluke donešene na referendumu o ulasku Hrvatske u EU punovaljane ako na referendum izađe 50 posto plus jedan upisani birač. Gore rečeno Povjerenstvo za izmjene Ustava otišlo je, međutim, još i dalje, premda se ne sjećam da sam u javnosti vidio ijedan napis koji bi o tim promjenama, kada su donijete, izrazio barem stanovite rezerve, ako već ne i zgražanje. Naime, spomenuto je Povjerenstvo donijelo ustavnu odredbu prema kojoj su odluke referenduma punovažeće ako su donijete većinom onih birača koji su izašli na referendum, što teoretski znači da bismo se mogli naći u novoj federaciji i ako na referendum izađe samo jedan birač i na referendumskom listiću zaokruži DA za ulazak u EU. Ne sjećam se ni da je bilo nekih žešćih rasprava o ovome apsurdu kada je Hrvatski sabor usvajao ovakvu sramotnu promjenu Ustava. Tako smo došli i do još jednog apsurda. Prema još uvijek važećoj odredbi Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne samouprave, na lokalnom se referendumu odluke donosi većinom birača koji su izašli na referendum, ali pod uvjetom da je na referendumu glasovala većina od ukupnog broja ljudi upisanih u popis birača jedinice lokalne samouprave u kojoj je referendum raspisan. Dakle, u plebiscitarnom izjašnjavanju o stvarima od lokalnog interesa još je zadržan kakav takav stupanj demokracije. U slučaju pak priključivanja Hrvatske novoj federaciji i taj minimalni stupanj demokratskog odlučivanja izbrisan je iz hrvatskoga Ustava kako bi se, kako je svojedobno predlagala današnja ministrica vanjskih poslova, „olakšalo kriterije“ za ulazak u novu federaciju.

            I neki ustavno-pravni stručnjaci, doduše uglavnom oni koji su sudjelovali u radu rečenoga povjerenstva za promjenu Hrvatskoga ustava, drže kako je dobro novo ustavno rješenje, prema kojem je za odluku o udruživanju Republike Hrvatske u saveze s drugim državama dovoljna većina glasova birača koji pristupe referendumu. Pitam se bi li ti isti stručnjaci bili tako odlučni kada bi se na referendumu, primjerice, odlučivalo o ulasku Hrvatske u asocijaciju država nazvanu Zapadni Balkan?! Isti ti ustavno-pravni stručnjaci naglasit će kako se demokracija temelji na sudjelovanju aktivnog građanstva u političkom odlučivanju. Definicije demokracije brojne su i različite. Meni osobno najdraža je ona koja demokraciju definira kao „doktrinu prema kojoj brojčana većina neke organizirane skupine može donositi odluke obvezujuće za cijelu skupinu“. No, držim da će se svi, bez obzira na to koju definiciju demokracije zagovarali, složiti s tvrdnjom kako se demokracija sastoji od četiri temeljna elementa: političkog sustava izbora i zamjene vlade putem slobodnih i poštenih izbora, aktivna sudjelovanja ljudi, kao građana, u političkom i građanskom životu, zaštite ljudskih prava svih građana te vladavine prava u kojoj se zakoni i propisi odnose jednako na sve građane. Prihvatimo li tezu kako je u okviru ovoga drugoga temeljnog elementa demokracije, dakle aktivna sudjelovanja ljudi u političkom i građanskom životu, obveza građana da budu informirani o društvenim pitanjima, da poslušaju stavove i mišljenja različitih stranaka kako bi na temelju tih različitih pogleda i stavova mogli donijeti neovisnu i mudru odluku, onda se moramo upitati je li taj bitan uvjet demokracije zadovoljen u slučaju referenduma o pristupanju Hrvatske europskoj federaciji. Odgovor nužno mora biti negativan, budući da su i prethodna i najnovija hrvatska vlada u tome kontekstu, a uz svesrdnu pomoć medija, provodile, kako to odavna tvrde stranke i pojedinci koji se protive ulasku u EU, a kako su to nedavno izjavili i prestavnici građanske udruge GONG, očitu propagandu za ulazak u EU, a ne objektivno informiranje građana o tome što ih uistinu čeka u novoj federaciji. Upravo stoga držim gotovo frenetične apele vladajućih da što više ljudi izađe na referendum, samo još jednim oblikom izigravanja demokracije u kojem bi takav odziv predstavljao tek privid legitimiteta jedne odavna već donijete političke odluke.

            U kontekstu pak nedavnih europskih ucjena grčke vlade, kada je premijer Papandreu morao odustati od najavljenog referenduma, ako je htio dobiti nužnu financijsku pomoć Bruxellesa za posrnulo grčko gospodarstvo, ili u kontekstu oktroiranja novog talijanskog premijera, europski birokrati bit će jamačno zadovoljni novim hrvatskim političkim čelništvom i njegovom odlučnošću da se s hrvatskoga puta ka Europskoj Uniji ukloni sve prepreka, čak i onda kada to znači gušenje demokracije.

            Ili možda baš onda!

            Eto, to su samo neki razlozi zbog kojih ja neću izaći na ovakav referendum koji je prije svega tek otužna groteska demokratskog procesa plebiscitarnog izražavanja volje većine jednoga naroda.

 

Novinarski neprofesionalizam,

tek običan neukus ili nešto treće

 

Sve je počelo objavljivanjem u nedjeljnom dnevniku javne televizije uratka novinara Hrvoja Zovka u kojem se, putem navodnog telefonskog razgovora predsjednika Tuđmana i zapovjednika obrane Vukovara Mileta Dedakovića, implicira da je ratno predsjedništvo Republike Hrvatske, pokazujući potpuni nemar za patnje toga grada, ustvari „izdalo“ i svjesno žrtvovalo branitelje Vukovara. Prilog je emitiran u Dnevniku koji je uredio i vodio gospodin Zoran Šprajc, a koji je Dnevnik pušten u eter na dvadesetu obljetnicu ulaska četničkih horda i jugoslavenske soldateske u Vukovar te pokolja nevinih vukovarskih žrtava na Ovčari i drugim vukovarskim stratištima.

            Slijedila je razumljiva bura u javnosti koja je potaknula kritike na račun urednika rečenoga Dnevnika i autora spornog priloga te je Programsko vijeće zatražilo njihovo očitovanje. I tu bi bio kraj ove nesretne  i tužne priče da gospodin Šprajc, inače i bloger jednoga internetskog portala, nije pobrkao prirodu mrežnoga bloga i dnevnika na javnoj televiziji te se, osjetivši potrebu i poriv, u jednom od svojih sljedećih nedjeljnih dnevnika, a u maniri i stilu svojih blog napisa, obrušio na neke članove Programskoga vijeća, privatizirajući tako informativni prostor javne televizije za svoj osobni obračun s nekim članovima vijeća. Nakon toga su ga novi glavni urednik HTV-a Bruno Kovačević i uprava HRT-a suspendirali i izrekli mu ozbiljnu opomenu. Istočasno su reagirale kojekakve nevladine udruge, novinarski sindikati, pojedinci, skupine pisaca i javnih djelatnika, koji su uglavnom stali na stranu gospodina Šprajca i, kako se to voli reći, protiv gušenja javne riječi i slobode mišljenja, a neki su promptno zatražili i smjenjivanje novoga glavnog urednika HTV-a. Rijetki su doveli u pitanje vjerodostojnost materijala uporabljenih u spornome prilogu gospodina Zovka ili Šprajcovo 'pljuckanje' po Programskom vijeću kuće u kojoj je zaposlen, i to putem etera, a ne putem svojega bloga, ali koliko mi je poznato, baš nitko nije postavio pitanje urednikova neukusa. U nastavku ovoga osvrta pokušat ću pojasniti što pod time mislim.

            Prije svega riječ dvije o vjerodostojnosti materijala uporabljenih u spornom prilogu Hrvoja Zovka. Nemali broj komentatora, blogera, novinara i inih „stručnjaka“, koji su se osjetili pozvanima da komentiraju ovaj novonastali „slučaj“, svjesno je, ili što je vjerojatnije, iz svojega neznanja i ideološke sljepoće, baš kao i novinari HTV-a, zanemario ili prešutio činjenicu da su navodno „inkriminirajući“ ulomci razgovora zapovjednika vukovarskih branitelja i onodobnog čelnika države, tek prokazani uradak jugoslavenske kontraobavještajne službe kojega je javno prokazao Radenko Radojčić na informativnom razgovoru s djelatnicima SZUP-a MUP-a RH još 1994. godine. Kao ilustraciju navest ću samo ulomak njegova tada danog iskaza, sa svim jezičnim nedosljednostima i gramatičko-stilskim nepravilnostima: „Iz listopada 1991. kao jedan od specifičnih letaka, ja se sjećam letka pod naslovom 'Jastrebova optužnica'. Ovo bih detaljizirao. Naime, puk. Iz Obavještajnog odelenja RV i PVO, mislim da se zove Stamenković, donio je pukovniku Rakočeviću prijepis teksta kontrole telefonskog komuniciranja Mile Dedakovića Jastreba iz Vukovara. Je li to bio telefonski razgovor ili razgovor uhvaćen radiovezom ili drukčije, ne znam, ali u svakom slučaju, riječ je o integralnom razgovoru Dedakovića s nekim iz Zagreba.

            U tom razgovoru Dedaković je tražio pomoć za Vukovar iz Zagreba, optuživši kompletno hrvatsko vrhovništvo da je prodalo Vukovar. Ja nisam čitao taj razgovor u cjelini. Meni je Rakočević iz tog razgovora napravio jedan izvadak, u kojem su osnovne misli bile, da Vukovar krvari, pijemo vodu iz radijatora i sl., a vi ste u raskoši. Iz ovakvog izvatka sačinili smo tekst, pod naslovom 'Jastrebova optužnica', u kojem smo u potpunosti citirali Dedakovićeve riječi s, naravno, dodatkom i potrebnom optužujućom konotacijom. U potpisu smo stavili Odbor za zaštitu Jastreba. Takav tekst prošao je proceduru odobravanja, štampan je u letak i bacan iz aviona, ne znam na koja područja. Ovakav tekst, skoro integralni, s letka, plasiran je u Međunarodni press centar, odakle je replasiran uz prijevode, na engleski, njemački i francuski jezik, u svijet.“

            Tu je, nadalje, i svjedočenje bivšeg operativca KOS-a Mustafe Čandića, koji je na haškome sudu, u predmetu protiv Slobodana Miloševića, u studenom 2002. godine, govorio o načinima djelovanja, planovima, ciljevima i akcijama KOS-a, a cilj kojih je bila destabilizacija u okviru operacije nazvane „Opera“. Na upit tužitelja Nicea u vezi s operacijom „Opera“ i poglavito o tome može li reći nešto o incidentu koji se dogodio na željezničkoj pruzi kod Vinkovaca, Čandić odgovara: „Ja ne znam točno šta se desilo na toj željezničkoj pruzi kod Vinkovaca, ali je meni Radenko Radojčić pričao, sav oduševljen, da je u sklopu djelovanja Opere, odnosno plana Opere, izvedena neka teroristička akcija na željezničkoj pruzi blizu Vinkovaca i da je upotrijebljeno ime pokojnog predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana. Cilj je bio da se prikaže da je to urađeno po Tuđmanovom diktatu i da se Tuđmana natjera da to javno demantira što je on i učinio u dva navrata i tako je postignut cilj koji su zamislili akteri Opere. Zato je Radojko Radojčić bio toliko oduševljen i pričao o tome.“

            Sve to novinari HTV-a Šprajc i Zovko, kao i gore rečeni komentatori, blogeri i ini „stručnjaci“ ispuštaju ili prešućuju iz samo njima znanih razloga. Prešućuju to i gospoda književnici i javni djelatnici, potpisnici otvorenoga pisma HRT-u u kojem prosvjeduju protiv suspenzije HTV-ovih, kako vele „uglednih“ urednika te, štoviše, „traže“ hitnu smjenu glavnog urednika Hrvatske televizije koji je, kako tvrde, zlorabio svoje ovlasti kaznivši spomenute urednike povodom priloga o padu Vukovara „u kojem su emitirane isključivo izvorne snimke i materijali čiji su autori vukovarski branitelji i civili.“

            Izvorne snimke i materijale čiji su autori vukovarski branitelji i civili?!

            Osim toga, čekajte malo! Pa gospodin Šprajc nije suspendiran i uklonjen iz Dnevnika zbog spornoga priloga o Vukovaru, nego, ne varam li se, zbog svojega posve privatnog obračuna s nekim članovima Programskoga vijeća i to putem medija javne televizije!

            No, ovaj tekst nisam počeo pisati kako bih dokazao izvornost ili krivotvorinu materijala uporabljenih u spornome prilogu o padu Vukovara. To ću prepustiti istinskim stručnjacima i povjesničarima. Nije mi bila nakana ni dovesti u pitanje moralni lik i karakterne osobine gospodina Šprajca o čemu je neke vrlo zanimljive primjedbe iznijela i Šprajcova kolegica s HTV-a Ana Jelinić. Neću ulaziti niti u njezinu tvrdnju kako je „Šprajc (...) kukuriknuo u osvit konstituiranja nove vlasti na potpuno neprimjeren i nedopušten način, ali jasno nagovještavajući da je sada spreman kukurikati za novu vlast.“ A svakom iole mislećem intelektualcu posve je razvidno kako javno pljuckanje na članove Programskog vijeća i to u Dnevniku javne televizije nije, kako bi to neki željeli prikazati, sloboda medija nego prije svega privatizacija i zloporaba javnog medijskog prostora.

            Želio bih upozoriti prije svega na drugi aspekt cijeloga „slučaja“ a koji sam u naslovu naznačio kao pitanje ukusa ili točnije neukusa. Objavljivanje spornih priloga o padu Vukovara na dan dvadesete obljetnice ulaska četnika u grad i pokolja brojnih nevinih ljudi na Ovčari i drugim vukovarskim stratištima nije čak ni samo neprofesionalnost televizijskih novinara i urednika. Riječ je ponajprije o novinarskome neukusu. I to tvrdim unatoč prilično ciničnom retoričkom pitanju koje je u svojemu javnome odgovoru Programskom vijeću postavio sam urednik Šprajc kada je, govoreći o spornome uratku, uskliknuo: „Nećemo ga valjda emitirati na Novu godinu, Dan žena ili Praznik rada“. Netko je od brojnih komentatora spomenute televizijske sramote istaknuo kako profesionalni novinari jednoga BBC-a ili TF1 ne bi nikada pustili rečeni prilog bez upozorenja na kontekst i proturječnosti koje okružuju prirodu uporabljenih materijala. To je djelomice točno. Imale su i takozvane profesionalne ustanove, poput BBC-a, manjih ili većih propusta, ali isključivo kada se radilo o tuđim nacionalnim interesima. No, jednome BBC-u baš se nikada ne bi moglo dogoditi da, primjerice, na dan obilježavanja pobjede u Drugom svjetskom ratu, takozvani V-dan, emitira dokumentarac o bombardiranju Dresdena, kao što se Francuzima ama baš nikada neće dogoditi da njihov TF1 14. srpnja emitira prilog o Petainovoj izdajničkoj vladi u Vichyju ili Amerikancima da na dan japanskog napada na Pearl Harbor emitiraju dokumentarce o koncentracijskim logorima u koje su tijekom Drugoga svjetskoga rata zatvarani američki državljani azijskoga podrijetla ili, nedaj Bože, dokumentarce o bacanju atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki. Ali to su, čini se, detalji koji su ljudima poput gospodina Šprajca i svima onima koji su gorljivo stali u njegovu obranu, neprihvatljivi kao elementi uljuđena ponašanja primjerena tragičnoj obljetnici koju se obilježavalo.

            Jer, neki Hrvati i u ovome slučaju moraju biti veći pape od Pape. I onda se to još proglašava borbom za istinu, medijskim i inim slobodama i čime sve ne! A što tek reći o Šprajcovoj navodnoj nakani da u isti nedjeljni dnevnik, u kojem se obračunao s Programskim vijećem, stavi i video parodiju temeljenu na ulomku iz nekog filma u kojoj su nacisti trebali predstavljati HDZ, a crvenoarmejci SDP, naslovljenoj „HDZ i SDP dogovaraju primopredaju vlasti“? Ako je u svojoj sveopćoj zbrci kriterija gospodin Šprajc i pobrkao prirodu dnevnika na javnoj TV s prirodom nekog bloga, to se još i može nazvati neprofesionalizmom. Ali za izvlačenje vrlo dvojbenih materijala iz arhiva HTV-a (koji su, kako to ističu branitelji gospodina Šprajca kao argument protiv suspenzije HTV-ova urednika, već ionako emitirani prije nekoliko godina!) i emitiranje istih baš na sam dan obilježavanja dvadesete godišnjice pada grada heroja, može se samo reći da je „tendenciozan i zlonamjeran“ čin, a ne tek primjer neprofesionalizma ili neukusa.

            Dakako, gospoda Šprajc i Zovko nisu usamljeni slučajevi u hrvatskome društvu danas, što je razvidno i iz broja onih koji su odmah skočili u njihovu obranu te iz žestine njihove, po osobnome sudu posve krive, argumentacije. A bojim se da se u tome smislu još dugo neće ništa promijeniti, barem ne tako dugo dok neki naši „stručnjaci“, komentatori, blogeri i kolumnisti ne promijene svoja stajališta glede Vukovara, Domovinskoga rata, uzroka posljednjih ratova na ovim prostorima ili čak ideje neovisne Hrvatske i ne prestanu ispisivati rečenice poput ove koju sam ovih dana pročitao u tekstu jednoga od njih (usput: komentatora na istome portalu na kojem gospodin Šprajc vodi svoj blog):

            „Ideje neovisne Hrvatske i velike Srbije oduvijek su jedna drugu uzajamno pothranjivale zločinima, mržnjom i glupostima. Zato je i rat koji su vodile bio jedini u povijesti u kojem su oba protivnika postali pobjednici već pukom činjenicom da je rat započeo.“

            Novinarski neprofesionalizam, tek običan neukus ili nešto treće?

            Ne znam, ali jezivo i otužno!